Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  XIU XIU: 'LA FORET'
(5 Rue Christine/ Kill Rock Stars; 2005.)
Na svijetu trenutno postoje bolji bendovi od Xiu Xiu, važniji, kvalitetniji i uspješniji. No kad se netko poput mene tko više živi glazbu nego život, s prosjekom od trideset poslušanih albuma tjedno, u godinu dana jako emocionalno veže za jedan album onda se zbilja radi o nečem posebnom. U slučaju njihovog prošlog albuma 'Fabulous Muscles' to mi se dogodilo sasvim neočekivano, nakon odgledanog koncerta. U međuvremenu sam poslušao album još nekoliko desetaka puta, vidio još jedan koncert, bolji i upečatljiviji od prethodnog i evo me pri šestom - sedmom slušanju novog albuma.

Tempom od jedne godišnje Jamie Stewart izbacuje ove svoje emocionalne bombe i svaki put je rezultat jednak, a s druge strane neočekivan. 'Knife Play' je bio solidan debi s nekoliko sjajnih pjesama koje su nagovijestile izuzetno nadarenog autora. 'A Promise' je bio njegov još introvertiranji nasljednik i tko je mogao pomisliti da će nakon njega doći eksperimentalni pop dragulj poput 'Fabulous Muscles'. I sad kad su očekivanja rastuće baze fanova dosegla gotovo nebeske proporcije, Stewart se vraća s albumom koji spaja mrak 'A Promise' s nešto većim produkcijskim vrijednostima 'Fabulous Muscles', pritom potpuno zaobišavši njegovu popičniju stranu.

S 'La Foret' postaje jasno da su Xiu Xiu osuđeni na kultni status, kao i to da će se remek-djelo poput 'Fabulous Muscles' teško ponoviti. Međutim bez obzira na razinu prijemčivosti glazbe koja je sad već poprimila obilježja koja tvore jedinstveni Xiu Xiu stil koji mogu prepoznati svi koji su čuli bar jednu pjesmu, ostaje činjenica da Stewartov poetski svijet postaje sve kompleksniji premda motivi neznatno variraju kroz sva četiri albuma. Utoliko me njegov stil podsjeća na Chucka Palahniuka, koji zapravo svaki put piše isti roman, ali opet svaki put dodaje još jednu dimenziju koja ga čini potpunijim.

S Palahniukom Stewart dijeli i tematske sličnosti: obojica propituju devijacije današnjeg svijeta kroz prizmu disfunkcionalnih junaka na način koji je duboko osoban ali ipak univerzalan. Kad Stewart pjeva o incestu, pedofiliji, silovanju ili kanibalizmu, nije u pitanju sama šokantnost tih činova kao izoliranih incidenata perverznih pojedinaca nego oni predstavljaju metaforu našeg bolesnog društva, razapetog između liberalizma koji ne zna što želi i konzervatizma koji ne zna što može i pri tome zabranama dovodi do užasa koje nije moguće ni predvidjeti ni spriječiti. Kad na najkontroverznijoj pjesmi ovdje, 'Saturn', Stewart skriven iza debelog zida disonantne buke pjeva o silovanju i jedenju dijelova tijela aktualnog američkog predsjednika on koristi tu degutantnu metaforu kao sredstvo kojim mu želi poručiti da je njegov narod gutao dosta govana i krvi umjesto njega. Smislenost te neumjerenosti se vidi u tome što on sa svojim izbjegavanjem bilo kakve političke korektnosti ili, budimo iskreni, dobrog ukusa, kao i na prošlom albumu sa 'Support Our Troops Oh', postiže daleko efektniju kritiku američkog ratnog angažmana u ovom stoljeću nego svi dosadašnji razvikani, a mlaki pokušaji ljudi koji ipak imaju previše za izgubiti da bi išli toliko izravno.

S druge strane, intimni nemir koji krasi uvodnu 'Clover', a ocrtava se u stihovima poput : "please please please, dont dont dont,walk like my single hope, we closed our lips and we called it our love,we swallowed a clover made of lead , it`s unmanageable to just keep on living" označava ne samo nemogućnost istinske ljubavi nego i našu vlastitu prazninu. I to doslovno jer to otvaranje albuma je toliko mučno i depresivno da se ne mogu ne zapitati o vlastitom mentalnom zdravlju kad toliku količinu beznadnog očaja prihvaćam kao nešto neizbježno i u krajnoj liniji beskrajno lijepo. Eto to radi Stewart, uvjeri te da je u pravu iako se grčevito boriš protiv toga da prihvatiš njegovo mišljenje. Možete sve ovo smatrati kao previše patetično i pretjerano, no možda je baš u tome štos? Možda nije Xiu Xiu depresivna melodramatika, nego je to i život sam. I bez tog patetičnog diskursa, ostaje činjenica da je ovdje opet u pitanju dobra ploča, koja je doduše mogla biti i bolja, ali s druge strane zar postoji nešto što je zaista savršeno? Jedan sasvim običan Xiu Xiu album.

"Shut up shut up, I wanna hear that pin pricking/Shut up shut up, I wanna hear that nail scrape/Shut up shut up your insipid voice/Shut up shut up, is that your glass heart clinking?/What's done is done it cannot be undone/Whats done is done it cannot be undone/Whats done is done".

Karlo Rafaneli
karlo@monitor.hr
20. listopada 2005.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
 
 
world wide web:
Službeni Šu

'Fabulous Muscles'