Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  THE STREETS: 'THE HARDEST WAY TO MAKE AN EASY LIVING'
(679/Dancing Bear; 2006.)
Za omot prvog albuma Mike Skinner se slikao s omotom napola pojedene čokoladice Mars i najlonskom kesom, na 'A Grand Don`t Come For Free' njegova je razočarana faca bila na svakoj stranici omota odavajući tugu koja stoji iza naslova poput 'Blinded By The Lights', 'Get Out Of My House' ili 'Dry Your Eyes'. Ovdje je situacija potpuno drugčija, opušteni Skinner se na naslovnici nalazi ispred limuzine, a unutrašnjost omota pokazuje nekoliko situacija od kojih se ni jedna ne može mjeriti s običnošću i razočarenjem s fotografija s prva dva albuma. Zašto je to bitno? Zato što je Skinner jedan od rijetkih autora čiji se privatni život gotovo posve odražava u njegovoj glazbi. Pjesme su ništa drugo nego fragmenti iz njegovog života, a ovaj je album prekretnica u njegovom radu upravo zato što odražava prekretnicu u njegovom životu.

Prvi album mu je omogućio prepoznavanje, no s drugim je postao prava zvijezda, jedan od istinskih trade markova britanske glazbe danas i sasvim je logično da čovjek koji je istodobno imao dva albuma u UK Top 10 više ne može govoriti o svom životu kao običnom. On to zna i vrlo vjerojatno je svjestan kako smiješno izgledaju sredovječni milijunaši dok urlaju o adolescentskom bijesu. Doduše on nije sredovječan, ali definitivno više nije običan dvadesetineštogodišnjak stoga ovaj album govori o njegovom nošenju s slavom i upravo u tome leži problem. Glavi razlog velike popularnosti The Streets leži u prvom redu u moći prepoznavanja publike, pogotovo britanske u njegovim tekstovima, a to se ovdje može dogoditi u rijetko kojem trenutku. Jer teško se poistovjetiti s problemom u 'When You Wasn`t Famous' u kojoj Skinner priča o tome kako sad kad je slavan ima gomilu obožavateljica, no ipak ne može doći do djevojke koja je također slavna i tad opet postaje običan. U pitanju je efektna pjesma, ali ona jednostavno nema onu uvjerljivost koja krasi 'Weak Become Heroes' ili 'Let's Push Things Forward', što se jednako tako odnosi i na pjesme poput 'Hotel Expresionism' koja govori o drevnoj muzičarskoj tradiciji uništavanja hotelskih soba. Drugim riječima teško je biti glasnogovornik jedne generacije kad više ne doživljavaš iste stvari kao oni. Olakotna okolnost je to da se Skinner nikad posebno nije ni trudio to postati, on je bio i ostao kroničar svog života, a jedini štos je da mu se život poprilično promijenio kroz ova tri dosad objavljena albuma. No, on je i dalje najuspješniji kad je najiskreniji kao u 'Can`t Con An Honest John', priči o prevaravama s novcima za snimanje albuma, a dvije najuspješnije pjesme imaju smrtnost za temu. 'Memento Mori' je okupana u moru crnog humora i njegove uobičajne liričke dosjetljivosti, a 'Never Went To Church' je dirljiva kvazi-gospel balada posvećena njegovom nedavno preminulom ocu.

Glazbeno gledano ovo je njegov najraznovrsniji i možda najbolje odrađen album koji raznorazne utjecaje uklapa u njegov, na trenutke još uvijek primitivan iako omekšan garage zvuk. Dakle da zaključimo, Skinner se nije ni prodao niti je omekšao, no meni osobno je bio nešto draži s kesom od samoposluge u ruci.

Karlo Rafaneli
karlo@monitor.hr
6. svibnja 2006

 
 
world wide web:
Službeni sajt

'A Grand Don' Come For Free'

'Original Pirate Material'