Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  SHOOTER JENNINGS: 'ELECTRIC RODEO'
(Humphead; 2006.)
Elvis J Kurtović je svojevremeno lijepo zamijetio da je za momka s početka 70-ih bilo mnogo pametnije da voli Deep Purple negoli The Cream. Razlog koji je Elka naveo za takvu vrstu "zaljubljenosti" ležao je u činjenici da su Deep Purple bili više prihvatljivi od ženske populacije negoli, recimo, the Cream. Deep Purple su imali duge kose, nosili su utegnute traperice, glazba im je imala osobnu kartu gitarskog sola začinjenog basom i bubnjem koji su bili u funkciji razvaljivanja bubrežnog sustava. Što je najvažnije, imali su i posve dovoljno balada tako da ženska srca nisu mogla da im odole. The Cream su bili ružni i dosadni sa svojom muzikom tako da im djevojke nisu pridavale dovoljno pažnje. U svakom slučaju, poanta i za ove nove generacije je ista: ukoliko želite da uživate u blagodatima ženskoga tijela onda trebate započeti sa stvaranjem svoje vlastite glazbene kolekcije dugokosih bendova, istetoviranih istim intezitetom kako po ljevici tako i po desnici. Ako se odlučite na primjenu ovoga recepta "kako maznuti dobru koku" onda će vasem kulinarskom umijeću dobro doći novi album mlađanoga Shooter Jenningsa.

Riječ je o mladcu koga sam upoznao 2003., baš u vrijeme kada je rasturao svoj tadašnji bend Stargunner. I on i ja smo se zadesili na koncertu Kings of Leon u NYC na kome su Kraljevi promovirali svoj album 'Youth & Young Manhood'. Shooter ili Waylon Albright Jennings, što je njegovo pravo ime, bio je poznat isključivo po tome što je sin country legende Waylon Jenningsa, tako da sam s njim razgovarao ponajviše o njegovom pokojnom ocu, a ponajmanje o njegovim glazbenim aspiracijama. Da se razumijemo, nitko ga u to vrijeme , pa niti moja malenkost, nije doživljavao kao mogući odgovor primitivizmu country zvuka (Toby Keith i njemu slični) što je on na kraju, sa svoja dva albuma, zasigurno postao.

Dakle, prvo je nakon raspada gore spomenutog Stargunner, ovaj istetovirani, dugokosi novovalni country mladac okupio novi bend po imenu .357's, a potom su se zatvorili u studio iz koga su nakon 2 mjeseca izašli s albumom 'Put the 'O' Back in Country'. Album je imao i jedan hit (naravno, u domeni country glazbe) '4th of July'. To je bilo dovoljno da Shooter zasluži poštovanje medija i publike. Shooter je definitivno nakon svojeg prvijenca sa .357's shvatio da povratka na staro više nema. Više se nije niti moglo niti htjelo ostati u sjeni svoga pokojnoga oca. Očigledno je došlo vrijeme za Shootera da postane motherfucker na njegov vlastiti način.

2004. odlučuje prihvatiti ulogu u filmu o Johnnyju i June Cash 'Walk the Line' gdje zapravo glumi lik svoga oca ,Waylon Janningsa. Za vrijeme snimanja filma bio je veliki skeptik kako li će sve to ispasti jer je njegovo dotadašnje glumačko iskustvo bilo jednako nuli. Kasnije, kad je odgledao finalni produkt na celuluidnoj vrpci, shvatio je da je film odličan i bio je vrlo zadovoljan svojom ulogom. Znajući da je glazba njegov primarni krik kreativnosti, nije mu trebalo dugo da filmsku umjetnost ponovno zamijeni stalnim sviranjem po malim i manjim klubovima. S kraja 2005. s istrošenim, prašnjavim kaubojskim čizmama, svojom gitarom i zavežljajem papira na kojima je ispisao nekih 30-ak pjesama poziva svoj bend na jos jedno studijsko iskustvo. Ovoga puta Shooter ima posve jasan plan da mijenja geo-političku situaciju na country sceni. Produkt tog njihovog studijskog druženja ugledao je svjetlo dana 04/04/06. Nazvan je 'Electric Rodeo' i od onih 30-ak pjesama na album je ušlo probranih 11.

Njegov zvuk je oštar, bez kalkuliranja i slušatelja direktno udara tamo gdje je najosjetljiviji. Ravnodušnosti prema ovom materijalu jednostavno neće biti. Zasigurno je da ovo više nije country glazba koju smo znali od prije. Shooter se ne bavi pizdarijama korporacijskog patriotizma i istrošenim žvakama country klišea. Shooter je donio bitne promjene kako u onom glazbenom smislu te riječi, tako i kao netko tko ne želi pripadati šablonima. Pripadanje šablonima je naročito bitno u modernoj country glazbi. Ako nisi dio establišmenta onda si ga popušio. On je tu da bi nam pjevao o onome što doista jebe mlade ljude iz ruralne USA. On je tu da nam pjeva o pijančevanju, drogama i svim mogućim pizdarijama koje vas mogu zadesiti na usamljenim i prašnjavim drumovima Arizone, Telsasa, Nevade…

Cijeli album je crn s momentima stidljive duhovitosti i zasigurno je da kao takav neće zadobiti pažnju štakorsko-radijske-monopolističke-organizacije, bolje znane u USA kao Clear Channel. Pjesma 'Gone to Carolina' je nešto kao moderna verzija 'Sweet Home Alabama', a na 'Some Rowdy Women' Shooter se skoro autobiografski bavi svojim pokojnim ocem Waylon Jenningsom.

Baš kao što sam i rekao, bez kalkuliranja, Shooter je nešto kao mlada perjanica novog vala u svijetu country glazbe. Na prvo slušanje bit će vam jasno da on ne miješa glazbene stilove u svojim pjesmama. Ono što on radi je miješanje glazbenih stilova na albumu, ali ne i na pojedinačnim pjesmama. Svaka pjesma je priča za sebe. Svaka pjesma ima samo sebi svojstvenu dramaturgiju pa tako ako pjesma započne kao country tako će i završiti. Ukoliko pjesma počne kao rock možete se kladiti da će tako i završiti.

Shooter je prvi muškarac na country glazbenoj sceni nakon već dužeg vremena sa jajima većim i od Kipa slobode. U ovo ne računam Dixie Chicks koje su prije 3 godine ispale veći frajeri i od Johna Waynea kad su izgovorile legendarno "NE" klempi iz Bijele kuce, G. W. Bushu. By the way, i one su završile svoj novi album koji je producirao Rick Rubin, a na albumu će se, gle čuda, pojaviti sve sama rock imena: Red Hot Chili Peppers i Tom Pettyjevi the Heartbreakers. Dakle, očigledno da će se ovaj Shooterov recept početi malo češće primjenjivati u svijetu country glazbe.

Da budem iskren, ja sebe doista ne vidim kao sljedbenika country glazbe. No, nekako mi kurvanjski polazi za rukom/cd playerom da svakih nekoliko godina prevarim veliku ljubav (rock glazbu) te da imam one night stand sa country glazbom. Ovu recenziju završavam sa: U ime Oca (Waylona) i sina (Shootera) i Svetoga duha (Johnny Cash) obavezno kupite 'Electric Rodeo'.

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
19. svibnja 2006

 
 
world wide web:
Službeni sajt

Glumac

Tko je taj čovjek?