Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  OCEANSIZE: 'EVERYONE INTO POSITION'
(Beggars Banquet/Dallas; 2005.)
"Psići laju, karavane prolaze", tako bi se mogla opisati sadašnja britanska glazbena scena. Svaki tjedan pojavi se nova rock senzacija, nešto što će pokoriti svijet i promijeniti život kakvim ga poznajemo, a kad poslušaš radi se o još jednom prosječnom i neupečatljivom retro bendu. Maksimalni doseg tih pojava je eventualna zabavnost. Neki od njih jesu zabavni, ali baš nijedan od svih razvikanih nije bitan. Ni po čemu. Nemaju nikakve inovacije, ne postavljaju nove standarde, ne pomiču glazbu niti milimetar; ono, k'o pašteta - jestivo i bez veze. Neću sad reći kako je baš ružno što mediji i promotori ignoriraju dobar dio ostale scene, ali zaključit ću da je ovo što rade dugoročno vrlo loše. Promoviranje retro scene je kao bend koji svira obrade. Kad više nemaš svojih ideja i nemaš snage za kreativnost, sviraj obrade jer time ne možeš pogriješiti. To međutim asocira na završetke, priznavanje poraza pred sam kraj kad znaš da je sve gotovo, ali hoćeš još malo održavati zvijer na životu. Ne želim zvučati apokaliptično (a za apokalipsu ni nema mjesta jer se dovoljno toga novog u glazbi događa), ali scena koja nam se servira iz Britanije je čačkanje crkotine, a ja ne volim nekrofiliju pa makar i bila moda.

Osim uzbudljive grime scene, vrlo živog hip-hopa, ni britanske gitare nisu sve za baciti. Oceansize su jedan od bendova koji održava kredibilitet britanskog rocka. Dosad se za njih slabo čulo iz te jedne neobične boljke koja očito smeta njihovim sunarodnjacima, a to je da zvuče pomalo američki. Bend svira prog-rock što je sklizak teren i zbog toga što se uz njega prečesto vežu konotacije preseravanja i pametovanja. Ja ne namjeravam prihvatiti teoriju da je za simpatičnost potrebna jednostavnost niti da produkcija bend čini arogantnim ili frustriranim. Zvučiš kako ti se sviđa jer tako najbolje izražavaš ono što želiš i to ne mora baš ništa značiti. Kad su kretali u diskografske vode pričalo se o njima kao velikoj nadi Manchestera, ali na tome je sve ostalo jer nije bilo jasno kakvoj publici bi se ovo trebalo svidjeti i bend je ostao na fazi post-demo grupe

Oceansize bi se moglo locirati negdje na potezu od Tool do Cooper Temple Clause, odnosno, za veće znalce, moglo bi se reći da nastavljaju ono što su radili Earthtone9. Sviraju modernu, progresivnu glazbu, ne pretjerano kompleksnu i ne jako distorziranu; taman onako da osjetiš moć i da te ponese adrenalin bez da su pjesme brze ili žestoke. Najviše se ovo osjeti kod 'Heaven Alive', himničnoj rokijani koja obuzima širinom i čistoćom zvukova, a manje žestinom. 'Music For A Nurse' zrači napetošću pjesama kod kojih čekaš da se svaki čas nešto dogodi, da negdje eksplodira, a do kraja se ništa ne promijeni. Možda najnapetiji trenutak albuma je završna pjesma 'Ornament/The Last Wrongs' gdje se u krug vrti ista, pomalo sakralna tema koja te uvuče u vrtlog i pušta nakon 50 slušanja.

Bend je ovdje napravio pomak od svojih prijašnjih radova kad su lako mogli biti diskreditirani kao nefokusirani Mogwai i kad su djelovali kao da im nedostaje hrabrosti. Ovdje zvuče kao da su napravili točno ono što žele i još su nam isporučili neke vrlo dobre pjesme. Tu još imaju prostora za razvoj jer im se sad otvorila niša u kojoj su samo oni i moraju sad u njoj stvoriti prave pjesme po kojima ćemo ih pamtiti (ovdje imaju dvije takve za pamćenje). Nedostaju im vrhunci gdje bi se posve fokusirali i doveli svoju priču do kraja jer pred kraj albumu nedostaje nešto dojmljivo što bi se istaknulo pa djeluje, onako, malo mutno. S nekoliko atraktivnijih pjesama mogli bi biti puno veći bend.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
27. siječnja 2006

 
 
world wide web:
Službeni site

Izdavačevo more

Fanovi

Žene koje vole muškarce koji vole Oceansize