Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  CASSANDRA WILSON: 'THUNDERBIRD'
(Blue Note/Aquarius; 2006.)
Da li taj duboki tember glasa tipičan za jednu Ninu Simone, Koko Taylor, Nico, Marianne Faithfull ili Tracy Chapman uistinu skriva nad-ženske sposobnosti ili je samo usputna performansa koji garantira nadprosječno talentirane kantautorice? Ženska hipersenzibilnost se u autorskom pogledu uvijek nekako oslanjala na muškost izričaja, izuzev… padaju mi na pamet jedino Joni Mitchell i Beth Gibbons kao usamljene oporbene zastupnice koje se po kvaliteti mogu nametnuti u gornjem nizu. Dalo bi se još nabrajati impresivnih ženskih vokala, bilo autorica ili interpretatorica, no najzavidniji rezultati idu uvijek nekako pod ruku djevojkama sa dubljim glasom.

Cassandra Wilson je jedna od njih i podarila nas je dosad sa šest albuma za Blue Note. Od svojeg prvijenca iz 1993. uvijek se kretala na razmeđi tada popularnog acid jazza i zagasitih be-bop nota starih jazz pjevačica. Svoj strukturalizam je gradila vrlo sirovim teksturama jazz vokabulara, oslanjajući se na soul, blues i cabaretski ugođaj. Da je predana sljedbenica Miles Davisove škole otkriva posvetnim mu albumom 'Traveling Miles' koji ujedno biva nominiran za Grammyja 1999. Sama činjenica da se pri vrhuncu karijere dotakla neprikosnovenog utjelovitelja fuzija svih fuzija, daje joj za pravo da tijekom svojeg stvaralaštva radi što joj je volja dokle god biva vođena iskrenom istraživačkom inspiracijom.

'Thunderbird' nam ne donosi ništa spektakularno, niti sa pop rock stajališta, a možda još manje po jazz standardima. Afiniteti prema "novom" u glazbi (pojavnost elektronike i studijskih pomagala u jazzu datira od 1969., no od strane purističkog miljea na njihovu se praksu još uvijek gleda kao na neprikladno trendovsko podilažnje) potvrđuju gotovo nezamjetne, ali visoko funkcionalne digitalne intervencije na ploči u svakoj situaciji podređene homogenosti realizatorskog tima na čelu sa producentom T Bone Burnettom. U uvodnoj 'Going to Mexico' imamo tako cjelovečernju repeticiju poprilično sirovog sempla prokrvljenog svirkom benda. Potpuno "suhe" pjesme se po ugođaju nimalo ne razlikuju od ostatka materijala, pa tako album istovremeno ne pati niti na kompaktnosti niti na svježini. Gitaristi Colin Linden, Marc Ribot i Keb Mo savršeno su akcentirali neodoljivu dozu juga, inače Cassandrinu arhetipsku i uvijek prisutnu supstancu.

Prava je rijetkost da se pored medijske projekcije žena kroz eksploataciju njihovog tijela kao apsolutnog im razloga postojanja, imamo priliku susresti sa zrelim i artikuliranim pogledima jedne, uvjetno rečeno, jazz pjevačice na ljubavnu tematiku. Razglabanja o ljubavi, prožetoj razočaranjima i ushićenjima, kao da su rezervirana za muški spol ako se želi reći nešto pametno. I upravo tu ljubav koja danas zaživljuje u svome naličju, kroz seks, posesivnost, žudnju, madam Cassandra Wilson hrabro secira progovarajući kako je to biti nevoljen punom predanošću, kako kratki izleti topline nalik ljubavi ostavljaju duboke tragove sjete, nepotpunosti i očaja.

Njezine su pjesme daleko od ishinjenih žalopojki, pretaču se sporo poput nanošenja meda na putrom podloženu šnitu prepečenca što albumu daje karakter i predispoziciju da priraste k srcima svim ljubavnim brodolomcima.

Višeslav Laboš
labosh@mi2.hr
19. rujna 2006

 
 
world wide web:
Žena

Izdavač