Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  BOB DYLAN: 'MODERN TIMES'
(Columbia/Menart; 2006.)
Osnovni problem s procjenjivanjem novijih radova Boba Dylana je taj što je on davno napustio svijet običnih smrtnika. On je živući mit. Posljednji živući mit pop glazbe dvadesetog stoljeća (pritom R. Stones ne računam, oni su više putujući cirkus nego mit), a njegov jedini konkurent za status živućeg mita - Johnny Cash napustio je ovaj svijet 2003. Za razliku od većine drugih besmrtnika pop glazbe, Dylana nije u mit pretvorila smrt nego život. Zapravo on je nadrastao život i za njega parametri kojima mjerimo ostale singer/songwritere ne vrijede, najviše zato što je jedan od glavnih parametara on sam.

"Nije dobar kao Dylan", "Podsjeća na Dylana", "Ima potencijala da postane novi Dylan", rečenice su koje godinama ponavljamo kad god uočimo nekog kantautora s potencijalom imalo većim od prosjeka. Dakle, teško je suditi čovjeka koji je sam po sebi mjerilo i koji ispod pojasa ima desetak univerzalno prihvaćenih remek - djela. Drugim riječima, Bob Dylan je htio ne hitio, majka svih singer/songwritera od kraja šezdesetih naovamo. Tog svog mitskog statusa on je itekako svjestan jer se, nakon potpuno sušnih osamdesetih i preskočenog dobrog dijela devedesetih, 1997. vratio s izvrsnim 'Time Out Of Mind' i time omogućio svom mitu dulji život, koji nije samo egzistiranje na staroj slavi nego dokaz da je i dalje u pitanju vitalna sila u koju se možda imalo razloga sumnjati, ali se nikad nije trebalo prestati nadati da će se jednog dana vratiti. Dvadeset i prvo stoljeće donijelo nam je potpuno revitaliziranog Dylana koji je savršeno svjestan svog statusa, a gomila službenih bootlega, prvi dio autobiografije, dokumentarac 'No Direction Home' u režiji Martina Scorsesea i novi, još nedovršeni biografski film Todda Haynesa samo podgrijavaju taj mit. I onda je sasvim normalno da 'Modern Times' nije tek još jedan album u nizu, on je prije svega precizno smišljena audio klopka za publiku i kritiku diljem planete.

Kao i prethodnik, 'Love And Theft' iz 2001., i ovaj je album u produkcijskom smislu osušen od reverba i widescreen pristupa u koji je Daniel Lanois uronio Time Out Of Mind. U čisto glazbenom smislu 'Modern Times' je suha, staromodna ploča najviše naslonjena na blues i ponegdje na jazz i honky tonk. 'Spirit On The Water' i 'When The Deal Goes Down' takvi su komadi ponoćnog barskog jazza, a u potonjoj je ljubavna tematika obilježena Dylanovim puknutim i lako lomljivim vokalom. "In the still of the night, in the world's ancient light /Where wisdom grows up in strife/My bewildered brain, toils in vain/Through the darkness on the pathways of life/Each invisible prayer is like a cloud in the air /Tomorrow keeps turning around/We live and we die, we know not why/But I'll be with you when the deal goes down". Ovi stihovi pokazuju da su čak i oni koji su na papiru besmrtni, ipak ranjivi, stari i umorni. No ne pokazuje cjeli album takvu ranjivost. Uvodni boogie 'Thunder On The Mountain' zbunjuje čudnim stihom "I was thinkin' 'bout Alicia Keys, couldn't keep from crying/When she was born in Hell's Kitchen, I was living down the line/I'm wondering where in the world Alicia Keys could be/I been looking for her even clear through Tennessee" da bi kasnije poprimila puno ratoborniji ton s "Gonna raise me an army, some tough sons of bitches/I'll recruit my army from the orphanages/I been to St. Herman's church, said my religious vows/I've sucked the milk out of a thousand cows". Ono što je u ovoj pjesmi nejasno kao i prilagodbi 'Rollin` & Tumblin`' Muddy Waters je ta maglovita granica između folk pjevača koji promatra svijet oko sebe i pritom prilagođava i osuvremenjuje tradicionalno i naslijeđe vještog post modernog manipulatora. Drugim riječima, s jedne strane takvog pristupa stoji Woody Guthrie kao protestni folk pjevač i simbol iskonske pobune malog čovjeka i s druge strane nekih šezdesetak godina kasnije Beck kao postmoderni kauboj koji više mari za zvuk riječi nego njihovo značenje. Na ovom albumu Dylan je svuda, osim u najboljoj pjesmi, negdje na sredini ova dva pristupa. Pjesma se zove 'Workingman`s Blues #2' i naslovom se nastavlja na pjesmu Merlea Haggarda no zapravo se doima kao spoj Ghutriejeve socijalne svijesti i sentimenta Toma Waitsa.

"There's an evenin' haze settlin' over town/Starlight by the edge of the creek/The buyin' power of the proletariat's gone down/Money's gettin' shallow and weak/Well, the place I love best is a sweet memory/It's a new path that we trod/They say low wages are a reality/If we want to compete abroad" . Dylan ovdje zauzima stav koji zapravo oplakuje istinske radnike koji su vrsta koja izumire. Ono što ih ubija je upravo kapitalizam postmodernog doba u kojem on tako sigurno korača. Uostalom sva patnja i bol su samo riječi dok se ne dogode tebi, a Dylan je u krajnjoj liniji samo majstor riječi. 'Modern Times' predstavlja majstora u osrednjoj formi, no sa spretno složenim konceptom prožimanja starog i novog koji mu omogućuje bezrezervnu podršku kritike, a vrlo i vjerojatno i publike.

Karlo Rafaneli
karlo@monitor.hr
19. rujna 2006

 
 
world wide web:
Čovjek