Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  AFI: 'DECEMBERUNDERGROUND'
(Interscope/Aquarius; 2006.)
Kada se početkom ljeta 'Decemberunderground' usamljen našao na vrhu Billboardove liste najprodavanijih albuma u Americi, mnogi su podigli obrvu uz pitanje tko su AFI. Oni koji su malo duže uz scenu, Internet i gitarističke portale znaju o kultnom statusu kakav uživa još rijetko koji bend s one strane Atlantika.

Sada već pravi veterani, bend se s hard core/punk izričajem počeo poigravati još unazad 15-ak godina u sunčanoj Kaliforniji. Prvih par studijskih pokušaja djelovalo je pomalo nezrelo i nedovoljno zanimljivo širem krugu ušiju izvan kruga mase odanih fanova. Koja je bivala sve veća, a na bendovu sreću ista ta masa jedna je od rijetkih fanovskih baza unutar glazbene industrije koja nije napuštala bend ni prilikom potpisivanja za velikog izdavača, prelaska na sve izraženije melodične vokale i sve jači interes mainstream medija za donedavno samo njihove simpatije. Vrata prve lige probili su 2003. sa 'Sing The Sorrow' i sjajnim singlom 'Girl's Not Grey', a sveopća histerija oko emo pokreta i myspace generacije samo je pomogla da se i neki novi klinci zakače za bend. Stoga je i ovo vladanje Billboardom samo logičan sljedeći korak u razvoju benda.

Mnogi će na današnji zvuk benda možda odmahnuti rukom jer dobrim dijelom preuzima sve one emo značajke koje su postale pomalo ridikulozne i izlizane unutar godinu - dvije. Pih, čak je i naša ogromna dnevna novina objavila na duplerici članak o emo kulturi, a to je valjda dovoljan znak za alarmantno stanje. Članak je naravno toliko tužan i promašen da su mene na poslu pitali "ej, jesi ti emo?". Naravno, s razlogom da se svi dobro nasmijemo. No, prednost kod AFI je ta da oni sve to rade bolje od većine drugih te imaju i dalje u glazbi onu potrebnu svježinu koja kod klinaca miješa tugu i veselje, tjera ih da ti se vraćaju ponovno i ispočetka te zapravo predstavlja pravu i najčišću pop glazbu u onom njenom osnovnom obliku. Što je danas postalo rijetkost. Oni od kojih očekuješ dobar pop su postali grozni: Beyonce je dosadna za popizdit', Aguilera se probudila i odlučila biti ozbiljna umjetnica, a Pharrell Williams čini se da je otkrio Stinga. Koji sirotan! Tako da najbolje pop pjesme unazad godinu dvije pišu neki novi klinci, oslobođeni manufakture i hladne mašinerije koja diktira kitica-refren-kitica-refren-neki dio-refren šablonu. Samo malo naslonite uho na prošlogodišnje čudo od singlusine 'Sugar We've Going Down' mlađahnih Fall Out Boy i sve vam je jasno.

AFI ne idu tako daleko u istjerivanje pop pravde, ali miješaju neke stare hard core trikove, pomalo goth atmosferu s najslađim, ali istovremeno i najpatetičnijim tekstovima na svijetu. Bez da i na sekundu postanu ljigavi jer znamo svi koja su pravila igre, a AFI ju vode sjajno izbjegavajući sve zamke. Refreni su sada još izraženije nabildani, tako da prva polovica albuma samo šamara u glavu, pjeva se na sav glas, a ispred ogledala isprobavaju se najnovije uske crne hlače i pripadajuća majica. S motivom lubanje ako je moguće. Trojka 'Miss Murder', 'Summer Shudder' i 'The Intervju' je slasna za prste oblizati, a u istom rangu je i presimpatičan intro 'Prelude 12/21'. AFI sjajno vladaju i produkcijom, tako da nikada ne odlaze u krajnost, ostavljajući uvijek neku prazninu, tj osjećaj nedorečenosti ne bi li se slušatelj vratio natrag. A vraćam se. Gitare su dosta mlake i pametno pletu oko vokala koji kolo vodi, dok je ritam tinejdžerska ludnica: kak' bi se reklo: i za curke i momke. Može se nabaciti fini stiskavac s nekom emo buckom uz žvaljenje u najmračnijem kutu kluba, a isto tako imaju momci materijala i za dobar razbacanac. Uglavnom, AFI ne idu na silu ne bi li dobili onaj produkcijski saft i moć, što se u dosta slučajeva pokazalo kontraproduktivnim jer sve skužiš, čuješ i prežvačeš nakon samo jednog slušanja.

Kao i kod svih koji su sasvim ovladali žanrom i traže nešto više (u ovom slučaju čitaj Thursday i Thrice), tako i AFI sada već svoje pjesme farbaju paletom utjecaja koji nadilazi onu njihovih fanova. Malo zagrebu ponekad po mainstream punku (Green Day, Offspring), dotaknu se na trenutak sramežljivo U2The Cure. No, sve u službi dobre pjesme, kojih je na 'Decemberunderground' i više nego dovoljno za višestruka preslušavanja.

Ništa novo, niti posebno revolucionarno, no i više nego dovoljno da AFI i dalje vladaju u svom komšiluku.

Mario Grdošić
mario.grdosic@gmail.com
8. rujna 2006

 
 
world wide web:
Vatra iznutra