Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  GWEN STEFANI: 'LOVE ANGEL MUSIC BABY'
(Interscope/Aquarius; 2004.)
Prilikom preuzimanja jedne nagrade pjevačica skupine No Doubt zahvalila se fanovima što su joj omogućili prekrasan život. Sada su joj pak omogućili da se na trenutak oslobodi No Doubt okova i pokaže da sve može sama i da se sad fura plesna pop muzika. Iskoristivši svoje djelo i tijelo kao najbolju promociju vlastite modne linije, Gwen Stefani nam na ovom albumu govori kako ima jako puno novaca, skup ukus i kako je još uvijek ludo zaljubljena. Budući da je sve tako sročila i svoj život skrojila po svojoj mjeri, onda uopće nije ni važno što je njeno samostalno djelo zbrkan i nedojmljiv album.

Gwen Stefani se mora priznati da u svemu što radi ima stila, no 'Love Angel Music Baby' je zaista koncept koji otkriva da ona ni sama ne zna što hoće. U jednom trenutku želi biti glazbenica, u drugom dizajnerica, u trećem supruga i majka, u četvrtom marioneta, u petom glumica, a jedino što je sigurna je da stvarno ima moćne prijatelje. Tako su na albumu radili najkomercijalniji producenti današnjice, no ostaje dojam da su ovom pristupili više kao volonterskom radu po principu „što daš, dobro daš“ nego nekom ozbiljnom poslu, umjetničke težine i taštine. Gospođa Rossdale ima stiliziran i ušminkan album koji neće postati klasika plesnih podija, ali bi bio idealan soundtrack za bilo koji film u kojem će Barbie igrati glavnu ulogu. Gwen je sasvim atraktivna plavuša s očito istančanim osjećajem za modu, a njen je Gavin, baš kao i Ken, malo nestašan, no brine o svom izgledu i imao je neki hit prije desetak godina.

'L.A.M.B.' počinje s odličnom 'What You Waiting For?' koju je napisala Linda Perry – Huljić i koja ima zarazan plesni ritam suvremeno prekopiran iz vremena kada se sve treslo od groznice subotnje večeri. Pjesma je dijete elektro majke, rock oca, nestašne sestre i mjesto albuma vrijedno spomena. Priča o novcu, bogatstvu i Vivienne Westwood počinje već u drugoj koja se zove 'Rich Girl' i koju je producirao Dr. Dre, a vokalno joj vratila uslugu Eve. Isti paket aranžman, no na žalost puno lošije od 'Let Me Blow Ya Mind'. Slijedi 'Hollaback Girl' koja nemam pojma o čemu govori („This shit is bananas“ ili “Hh, huh, this my shit“ pa ako netko kuži neka mi pomogne), producirali su je Neptuni, ima „Another One Bites the Dust duh“, ali zvuči neuvjerljivo. Ipak, dobro će poslužiti navijačicama u vječitoj težnji da upecaju glavnog razbijača lokalnog tima, a to joj je valjda i bila namjera. Nakon nje slijedi pjesma 'Cool' koja će pak istoj ekipi dobro doći u trenucima kada, ako ćemo vjerovati TV filmovima iz osamdesetih, kralj i kraljica maturalne večeri shvate da je u moru puno riba i prekinu svoju od roditelja i učitelja odobravanu vezu. Sa stihovima poput „We used to think it was impossible/Now you call me by my last name/Memories seem like so long ago/Time always kills the pain“ pjesma bi trebala biti na najavnoj špici kada se bude snimao remake 'Beverly Hillsa' ili 'Dawsonovog potoka'. Isto se može reći i za 'Crush' koja je iste atmosfere, no doduše drugačije tematike i još banalnijeg teksta.

I tako nas Gwen iz pjesme u pjesmu kotrlja od jednog zvuka do drugog, od jedne uspomene do druge, od pjevanja do skvičanja, od jednog desetljeća do drugog, a sve da nam pokaže koliko je svestrana i što je danas skrojila. Tematika albuma pokriva ljubav, no ima tu i puno novaca, luksuza, a bogme i pravih lekcija o osnovama modnog dizajna. Tako u 'Harajuku Girls' objašnjava sve o modi, modnoj pisti, utjecaju Japana na modna krvna zrnca. Spominje se tu i Vivienne Westwood, John Galliano, neophodni modni dodaci, skupi ukus, ali i umjetnost second-hand stila. Srećom, album ima i pjesmu 'Bubble Pop Eletric' (Gwen + Johnny Vulture aka Andre 3000) koja je luckaste filmske atmosfere, ali lucidna i šarmantna koncepta, pa se na trenutak zaboravi da je većina pjesama potpuni promašaj.

'L.A.M.B.' ima pametnih trenutaka, ali i previše riječi koje ništa ne govore. S obzirom da svugdje dominira njen vokal, sva sintetika zvuka ne može to nadvladati i cjelokupni dojam je konfuzan i iritantan. Njoj i njenom egu te brdu suradnika najjačeg kalibra svašta je palo na pamet i oni na 'L.A.M.B.' o tome trkeljaju, svatko na svoj način. Može to biti i jako simpatično, ali svejedno je nevjerojatno da je proizvod u čijem stvaranju su sudjelovali The Neptunes, Dr. Dre, Andre 3000, New Order i ostali članovi te vrste ovako neimpresivan.

Ivana Markov
ivana@monitor.hr
19. prosinca 2004.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
 
 
world wide web:
Fotografije

Filmovi

Koji link