Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  PEACHES: 'FATHERFUCKER'
(Kitty Yo/XL/Dallas; 2003.)
«I wanna tell you something: I don't give a damn about my reputation/I don't give a fuck/.../I don't give a shit». Hm, žena koja je na naslovnicu svog prvog albuma stavila fotografiju svog međunožja prekrivenog tek prozirnim uskim ružičastim hlačicama i gaćama tarzankama, a na albumu redala desetke seksualnih sprdnji i provokacija, kaže takvo što na početku svog drugog albuma. ČEMU? Jasno nam je bilo od početka da nju nije bilo briga, da će ona reći stvari koje se olako potura u tabue i da će to napraviti tako šaljivo da bi samo glupan išao tražiti kontraargumente njenoj eksplicitnoj seksualnosti. Na takav način se unaprijed ispričavati za ono što slijedi na ostatku albuma i ignorirati sve što je dosad napravila bio je jedini način da se pokuša uništiti sve ono što stoji iza imena Peaches. I to napravi ona sama!?! Sve je moglo biti drugačije da je zamijenila samo jednu riječ i otvorila album s «I wanna tell you something: I don't give a damn about YOUR reputation», jer ona je prva, jedina i najvažnija.

Peaches je lijepo umjetničko ime žene koja je prije tri godine podigla tisuće obrva svojim prvim albumom 'The Teaches Of Peaches' na kojem je uz ledeno hladan elektro-clash pjevala o breskvi s rupom u sredini, trostrukom X i dvostrukom A, sisanju sisica, a koncerte je pred ljubiteljima hip-hopa, rocka, elektronike i punka održavala odjevena samo u donje rublje i kaubojke sa štiklama. Inače, pravo ime joj je Merrill Nisker i Kanađanka je, a u životu je prije muzičke, imala karijeru kao osnovnoškolska učiteljica. Sada živi u Berlinu gdje i objavljuje glazbu.

Da, da, teško je raditi drugi album nakon što ti je prvi bio čista genijalost. I zbilja, 'Teaches Of Peaches' je nevjerojatno inteligentno provokativan, zezatorski i strašno britak, pravi mali manifest pametne osobe. Žene. Žene koja muškarcima kaže ono što bi oni htjeli reći ženama, ali se ne usude. Kako nastaviti nakon takvog početka? Pa, sigurno ne tako da od žene radiš seksualnog eksploatatora ravnog muškarcu i to samo zato da dovedeš ženu na istu poziciju u kojoj je On, Lovac. Što je otprilike isto kao da se protiv lopovluka postaviš tako da i sam počneš krasti. Naprimjer, «motherfucker» je ružan izraz koji se lagano uvriježio kao normalna riječ, a Peaches kao alternativu nudi «fatherfucker», još jednu gadnu riječ, suprotstavljenu prvoj, ali zapravo jednako jadnu. A ne zvuči mi taj složenac ni tako originalno, za razliku od vatrenog i urnebesnog «diddle my skittle» lansiranog u svijet na prvom albumu. Isto tako nam se nudi «I don't give a fuck» namjesto starog «Fuck the pain away», pasivna i dosadna flegmatičnost nasuprot seksualnog buntovništva. Još je stari izraz originalan i bolje zvuči.

Aha, zvuk. Da nije bilo tog hipererotičnog, a s druge strane hladnog zvuka 'The Teaches Of Peaches', nikad ova žena ne bi bila senzacija u svijetu alternativne glazbe. Nije taj njen elektro-clash bio toliko nečuven nego je bio savršeni soundtrack za seks bez smijeha. 'Fatherfucker' puno lošije zvuči. Veći dio albuma je i dalje elektro-clash, ali toliko ogoljen i siromašan da se jedva ima šta slušati. Previše je pjesama koje se sastoje od samo najjednostavnijeg primitivnog ritma i nekakvog sitno malog dodatka koji pokušava natuknuti melodiju. Nađe se i nekoliko garage-rock stvari što je apsolutni promašaj. U sezoni kad se ljudi odmiču od garagea i idu upravo prema electro-clashu ili post-punku, žena koja je bila na čelu revolucije uzela je znojnu gitaru u ruke. A gostovanje Iggyja Popa u 'Kick It' mi diže fuckin dlake na glavi. Ne vidim zašto je njoj potreban garage rocker da bi snimila garage rock pjesmu (kad smo kod tog, ne vidim ni što će joj garage rock pjesma!). A onda još opravdava njegovo gostovanje referencama na njegove tekstove, dok on izvrće njene stihove. Pobogu, to je kao da je Mick Jagger došao malo zapjevati u Strokes. Uklopio bi se on, ali je glupo. Drugi je izlet onaj u naj-oldschool hip-hop iz njegove najranije faze, u 'Operate' primjerice, a zvuči kao odbačeni komadi Beastie Boys. Zbilja strašno.

Album najbolje zvuči baš tamo gdje se Peaches drži svoje sexotronike, ima melodije iz pornića i pjeva tekstove koje dvoje ljudi ne mogu jednako shvatiti. I pitam se zašto nije moglo biti više pjesama poput 'Tombstone, Baby' ili 'Stuff Me Up' s prikladnim porukama «Eat a klit, eat a big dick every day». E, to ja zovem Peaches. Nekako mi se čini da se ona nije baš snašla u svojoj novoj ulozi revolucionarke i da je 'Fatherfucker' slijepa ulica iz koje bi se ipak mogla brzo izvuči i napraviti nešto odlično u budućnosti. Jest da je malo skrenula, ali ne dižem ja još ruke od nje.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
21. studeni 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
 
 
world wide web:
Službeni site

Fatherfucker

Biografija

Izdavač