|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
SEPULTURA: 'ROORBACK'
(Sanctuary; 2003.) 
Od odlaska Maxa Cavalere pa do sada, najveća greška koju Sepultura radi je ta što ga imitira na vokalima. Mogu sad ignorirati ženske probleme i kao razlog njihovog razlaza uzeti razilaženja u gledanjima na put benda - Max je htio razvijati novobreederski pristup (a evo je i on okrenuo glavu unatrag na zadnja dva albuma), dok su ostali htjeti malo stati na pentagram i vratiti se metalskijim počecima. To baš i nisu napravili, iako su možda htjeli (čime čitava priča oko razlaza postaje još nebuloznija), ali ono što nisu morali ovako napraviti a jesu, bilo je kad su pred mikrofon postavili Derricka Greena i kad je on zapjevao kao Max, samo manje brutalno i manje moćno. Ali ostala je ista vrsta deranja, isti način naglašavanja slogova i isto zadržavanje posljednjeg samoglasnika. Jadan čovjek, zvuči kao Max kad mu je lošiji dan. Mada je vizualno lik apsolutni gazda, pogotovo kao crnac u skoro stopostotno bjelačkoj glazbi. Što dalje ide Sepultura Nova to su sve lošiji i to sve niže padaju u očima izdavača, vjerojatno toliko da uspijevaju objaviti albume samo na račun stare slave. Ovo je deveti LP pod nazivom Sepultura, treći bez Maxa, a prvi nakon 15 godina koji ne izlazi za veliki Roadrunner. 'Roorback' bi trebao biti malo osvježenje jer se približio modernim tokovima. Album je kombinacija stare, brze i trasherske Sepulture s modernim, sporim, mračnim i introvertiranim metalom na tronu kojeg sjede Neurosis. Jedino kao da ima premalo od toga. Brzi dijelovi nisu dovoljno brzi niti su pjesme za Sepulturu dovoljno moćne kakav je slučaj s otvarajućom 'Come Back Alive' i narednom 'Godless', dok su spore pjesme nedovoljno mračne i depresivne, kako je to ispalo u 'More Of The Same'. Nađe se i čudnijih komada kao što je 'Urge', ni manje ni više nego čisti Therapy? dok je 'As It Is' pomalo u pravcu Henryja Rollinsa. A od svega mi ipak najviše nedostaje razuzdana besramna gitara -rifovi su strašno jednostavni, toliko da priželjkujem solaže svaki tren, a njih se dogodi tek koja. Druga stvar su bubnjevi - čovjek koji se zvao Igor Cavalera (ne prihvaćan da je to isti ovaj ovdje) prije je svirao te valjke kao da su igračke, a zvučali su kao da su bombe. On je VLADAO nad njima, a sada je neki mali čovjek koji se jedva usudi raspaliti tu nategnutu kožu. Kao da će bubnja boliti ako ga pošteno zvekne, a zapravo mene boli što ovaj to ne radi. Mislim, Igore, ne sviraš jazz, ti si metalac i sviraš u bendu koji se zove Grob; kako da te čujem otamo ako ćeš tako svirati?!? Kad smo već u brojkama, ajde da zaokružimo na trojci - znam da Sepultura ima puno manje para i nikakvu viziju, ali ovako mlitavo producirati si mogu mami doma. Mislim, božem' prosti, zvuče kao kakvi hardrockeri, a ne Sepultura. Ali ima dobrih trenutaka, kao što je 'The Rift' i razbijačka metal rasturačima s doduše premalo gitare (ali ima solažu, juhuuu!!!), oldskulerska, ali puna groovea - 'Corrupted' Bogme se nisu provalili pa tako nema ni r'n'b-ja ni punka. Malo prozirnim mi se čine ove prerade s dodatnog diska. Nitko pametan nije ni sumnjao da ovi ljudi slušaju baš svakakvu glazbu i nema uopće potreba da nam to dokazuju obrađujući U2, Public Enenmy, Jane's Addiction, Massive Attack i Devo.
Drago je meni što je Sepultura živa i što sviraju, ali da su dostojni svog starom imena - nisu. A da zvuče kao da bi mogli puno više (s ovim ili nekim trećim ili prvim pjevačem) - definitivno zvuče. Ustanite više iz tog groba, pobogu!
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
