Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Two Gallants: Kad bi vampir napisao pjesmu bila bi o smrti

Jednog ljetnog dana sjedile smo na livadi, pijuckale pivo, slušale fora bendove i bilo nam je jako lijepo. Onda smo trebale razgovarati s Two Gallants i pokazalo se, djeco, da nije sve med i mlijeko i da postoje ljudi s kojima je teško razgovarati. Zvuči nevjerojatno da ti netko da šansu da pričaš o sebi što god hoćeš i koliko hoćeš, a tebi se ne da. Zar oni ne znaju da u današnje vrijeme treba zgrabiti šansu, iskoristiti svojih petnaest minuta i pričati dok ti se usta ne osuše, primjerice o tome kako nisi umjetna tvorevina koju su konstruirali menadžeri? Mogli su pričati i o tome kako su prije pola godine objavili sjajan album ili što su sinoć sanjali, ali ne oni.

Za vrijeme predavanja o osnovama Odnosa s javnošću Two Gallants su pušili iza škole dok je Pete Doherty sjedio u prvoj klupi. Oni su prava stvar: stvarno ne peru kosu, zbilja nose iste hlače deset godina, puše tri kutije dnevno, osjećaju egzistencijalnu bol i imaju očit problem s teškim drogama. Njihova punk rock etika djeluje gotovo romantično 12 godina nakon Cobainove smrti. Također imaju dva odlična albuma 'The Throes' i 'What the Toll Tells'. Toliko dobra da stežu u prsima i Two Gallants znaju da govore sami za sebe. Šutljivi i povučeni tipovi na pozornici se pretvaraju u velike i hrabre frajere i ljudi s njima pjevaju, vrište, ispred njih skaču s pozornice i jako im plješću. Sve ostalo nije bitno, makar bi bilo zgodno da uz muziku njeguju i druga znanja poput pantomime ili stepanja.

Monitor: Dobar vam dan Two Gallants! Recite nam nešto o sebi! Kako to da ste duo?
Tyson Vogel: Adam i ja smo odrasli skupa i od malena nas zanima muzika. Sve je postalo ozbiljnije kada sam se vratio iz Primijenjene škole (Art School) i kupio bubanj. Adam je dosta svirao po gradu svoju muziku. Započeli smo s probama u podrumu. Danas razmišljamo o tome da potražimo barem još jednu osobu koja bi svirala s nama. Na pamet nam pada da bi nam dobro došao jedan bas.

Monitor: Svirali ste na ulici?
Tyson: Da. San Francisco je vrlo umjetnički grad, ali je teško dobiti šansu i svirati po klubovima.
Monitor: Kako je onda vama uspjelo?
Adam Stephenson: Pa, zato smo svirali na ulici. Nakon nekog vremena ljudi su nas počeli prepoznavati, poštivati i pozivati u klubove.
Monitor: Kako ste se nakon gradskih uglova prilagodili velikoj pozornici kao što je recimo ona na Southside festivalu?
Adam: To je postepen proces, od malenih prema većim i većim.
Tyson: Bio sam nervozan na nekim od prvih pravih koncerata jer je to bio ogroman korak naprijed, ali sada mi je sve normalno.
Monitor: Sad je to posao?
Tyson: Ne, nije posao, ali više nije važno koliko je ljudi ispred nas, mi samo sviramo.

Monitor: Danas svi pričaju o americani kao o pravcu u muzici. Što je to zapravo, kakav je to zvuk?
Adam: Nemam pojma. Mislim da se riječ ne upotrebljava dobro. Americana su za mene malene kič stvari tipa boce Coca Cole, kaubojski šeširi… Ako bismo trebali definirati zvuk, pretpostavljam da je u pitanju nekakva tradicionalna melodija interpretirana na neki noviji način?!
Monitor: Ali svrstavaju vas u americana umjetnike?
Adam: Mislim da da.
Monitor: Imate li heroje? Jeste naučili što od Springsteena, Casha, Younga, Dylana?
Tyson: Od svih nešto, ali ne mogu reći da zbog njih pišemo muziku. Sve njih smo slušali i imali su utjecaja na nas, ali tu smo jer radimo svoju muziku, baš kao i oni. Siguran sam da se i vi sjećate kad ste dobile svoju prvu ploču i njezinog utjecaja na vas kad ste imale sedam.
Monitor: Koja je vaša prva ploča?
Adam: 'Rattle and Hum' U2.
Tyson: Nisam siguran je li bio Lenny Kravitz ili Nirvana.

Monitor: Pjesme su vam kao kratke priče, jel' to planirate ili se dogodi samo od sebe?
Tyson: Mi ništa ne planiramo.
Adam: Da, mi ništa ne planiramo.
Monitor: Pišete zajedno?
Adam: Da, osnovu pjesme pišemo zajedno. Većina naših pjesama je jednostavna mjuza od dva akorda ili obrade starih folk stvari.

Monitor: Kojem vesternu bi 'What the Toll Tells' mogao biti soundtrack?
Adam i Tyson: 'Dead Man'.
Monitor: Johnny Deep?
Tyson: Da, da, i Jim Jarmusch.

Monitor: Jeste li si bolji uživo ili na snimkama?
Adam: Uživo.
Tyson: Nekako je prirodnije kad smo zajedno i sviramo pred ljudima. Mislim da je to način na koji treba slušati muziku. Snimanje je također važno. Treba zabilježiti pjesmu prije nego što se ideja izmjeni pod pritiskom da sve bude savršeno, ali od snimanja 'What the Toll Tells' pjesme su strašno napredovale. Kad sviramo uživo postoji sloboda osjećaja u tom jednom trenutku koji se više nikad neće ponoviti.
Adam: Muziku treba slušati uživo. Svi mogući plejeri su izumljeni tek nedavno. Muzika je s nama tisućama i tisućama godina i pripada među ljude, treba biti izvođena javno.

Monitor: Kako ste završili na etiketi Saddle Creek?
Tyson (smijeh): Morao sam poševiti Conora Obersta.
Monitor: Blago tebi!
Adam: Bili smo stalno na turnejama, pa su nas čuli. Svidjelo im se.
Monitor: Osjećate li se ravnopravnim članovima velike i sretne Saddle Creek "familije"? Pozivaju li vas na božićne večere?
Adam: Ne.
Tyson: Ne bih rekao da se osjećamo ravnopravnima, ali to nije loše.
ADAM: Mislim, prilično je očito da smo van njihove ekipe.
Monitor: Zašto?
Adam: Jer su svi ostali iz Omahe. Stalno sviraju zajedno. Mi nikad nismo provodili vrijeme u Omahi osim kad bi svirali.
Tyson: Svi su jako ljubazni, ali oni su prijatelji. Svi svrate na koncert u Omahi, ali nemaju pojma što bi nam rekli i mi nemamo pojma što bi njima rekli.
Monitor: Hoćete li mijenjati etiketu?
Adam: Ne, ostat ćemo kod njih. Uskoro ćemo početi raditi na novom albumu.
Monitor: Hoće li biti kakvih šokantnih promjena?
Adam: Mislim da ne, ali tko zna.
Monitor: Hoćete li danas svirati neke nove pjesme?
Adam: Možda.
Monitor: O čemu to ovisi?
Adam: O tome koliko dugo ćemo svirati. Nove pjesme su malo tiše, neagresivne, tako da možda baš nisu idealne za sviranje uživo na festivalima.

Monitor: Nadahnjuju li vas filmovi ili knjige?
Adam i Tyson: Hmhmhmhmhmhm…..
Tyson: Oprostite, ali mi ne volimo koristiti tu riječ "nadahnuće". Mislimo da ju se često zloupotrebljava.
Monitor: Na koji način?
Tyson: Zato što je nadahnuće danas shvaćeno kao nekakva jednadžba. U nju ulazi neki bend i neka pjesma koju voliš i onda ti kao požnješ neki osjećaj iz njih i napišeš pjesmu. To je pogrešno shvaćeno.
Adam: Sve nadahnjuje. Vrijeme, zemlja, život; sve...
Monitor: Često spominjete smrt, zašto?
Tyson: Pa, ne znam. Smrt je nekako neizbježan događaj.
Monitor: Osim ako si vampir.
Tyson: Da, ali onda ti vjerojatno postane opsesija. Kladim se da kad bi vampir napisao pjesmu bila bi o smrti.

Monitor: Ne volite pričati o svojoj muzici? Niste tipičan medijski istreniran američki bend. Moramo izvlačiti svaku rečenicu iz vas.
Adam: Sori.
Tyson: Glavno da ne ispadnemo baš totalni seronje.
Monitor: OK ste, nama ste skroz simpatični. Je li se netko našao uvrijeđen vašom pjesmom 'Long Summer Day'?
Adam: Da.
Tyson: Aha.
Adam: Mnogi Amerikanci nisu spremni čuti N-riječ (nigger) iz bijelih usta, a crnci ju govore kad god i gdje god. To je krivo. Ta je pjesma o potpuno zaboravljenom djeliću američke povijesti o kojem nitko nikad ne govori. Mnogo klinaca nije spremno ni razmišljati o tome. To nije laka pjesma; nije o curama ili o pisanju domaće zadaće. Da se spominje u priči ili romanu bila bi prihvaćena i sagledana iz drugog kuta. Danas se pišu povijesne knjige o najstrašnijim događajima i pune odvratnih detalja. Mi u 'Long Summer Day' nismo ni načeli temu tako da nam je vrlo čudno da su ljudi toliko uzrujani.
Monitor: Je li bilo cenzure?
Adam: Da. Svirali smo je par puta uživo na radiju pa bi stavljali "bip".
Tyson: Namjerno smo napisali tu pjesmu, ali samo sa željom da potaknemo razgovor. Sad kad smo došli u Njemačku i razgledavali zgrade iz 2. svjetskog rata i ostatke podjele na Zapadnu i Istočnu, čini mi se da u toj zemlji postoje stvari koje su tu da bi trajno podsjećale ljude na to što se dogodilo. Toga u Americi nema. Ona je toliko ogromna i ponekad mi se čini da su njezine dvije obale jedan svijet, a unutrašnjost drugi. Obale su napredne, a središte, pogotovo jug, živi u prošlosti. Svi se mi volimo pretvarati da smo jako napredni, ali onda netko u pjesmi kaže "nigger" i shvatimo da se i nismo baš toliko promijenili. Mnogi su reagirali vrlo agresivno, uopće ne razumijevajući o čemu se radi, ne želeći prihvatiti činjenicu da smo ne tako davno imali robove i da još uvijek imamo rasnih problema. Amerika još mora prijeći dug put, suočiti se i razgovarati o nekim stvarima.

Monitor: Što je najveći problem Amerike danas?
Tyson: Čini mi se gubitak kontrole. Ljudi su izgubili osjećaj da utječu na stvari. Čak i ljudi koji su prije bili za rat, sad su razočarani i shvaćaju da ih nitko ništa ne pita.
Adam: U Americi se pretvaramo da rasizam više ne postoji.
Monitor: Ali postoji recimo 'South Park' gdje pričaju o svemu bez trunke cenzure?
Adam: Ja govorim o onoj velikoj većini koja ne gleda 'South Park'.

Monitor: Nabrojite nam pet vaših omiljenih stvari?
Adam: Soya coffee milk shake, pasta za zube jer ne želim izgubit zube, klavir s tipkama od bjelokosti, bazooka žvake. E, i bazooka žvake su americana!
Monitor: Bazooka žvake su i croatiana!
Adam: I tutu da mogu ići na WC.
Monitor: Ti?
Tyson: Stella gitara sa šest žica, sner bubanj, Dharma putra - sveta knjiga, Lucky Strike, moj brat.
Monitor: Ne može brat, ako ga ne ubiješ.
Tyson: Aha. Onda bih ponio muzičku kutiju koju imam od rođenja. Naviješ ju i svira 'It's a Small World After All'. Znate to?
Monitor: Otpjevaj nam.
(Tyson počinje fućkati)
Adam: Rekle su da im otpjevaš, ne da fućkaš.
Tyson (pjeva): It's a small world after all, It's a small world after all. There's so much that we share. It is time we're aware. It's a small small world.




Razgovarale
Ivana Markov ivana[at]monitor.hr i Zrinka Horvat zricak[at]gmail.com

9. kolovoza 2006.

 
 
Linkovi:
Bend

Osnovno o Galantima

Izdavač