Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Glen Matlock iz Sex Pistols: Najvažnije je bilo da se dobro provedemo
"I'm interested in anything about revolt, disorder, chaos, especially activity that appears to have no meaning. It seems to me to be the road toward freedom."

Jim Morrison, The Doors;
časopis Time,
24. siječnja 1968.

Telefonski razgovor s Glenom Matlockom bio je zakazan za nedjelju 16. ožujka, samo dan prije nego li će Kauboj Iz Texasa reći Brki Iz Bagdada da je došlo vrijeme da se plate "tatini" nenaplaćeni računi. Dakle, u vremenu kada se suočavamo s terorizmom i anti-terorizmom, u vremenu nekih novih cezara i despota "žlj" kategorije, u vremenu kada su lažni autoriteti svuda oko nas, nama običnim smrtnicima ne preostaje ništa drugo nego da se prisjetimo dana kada se svijet mjenjao snagom gitare i bubnja, koji je odvaljivao bubrege bližnjih svojih te riječi:
"God Save The Queen- And The Fascist Regime
It Made You A Moron - A Potential H Bomb
God Save The Queen - She's Not A Human Being
There Is No Future - In England's Dream
Don't Be Told What You Want
Don't Be Told What You Need
No Future No Future No Future For You"
Sredinom sedamdesetih, Sex Pistols, jedan od najkontraverznijih rock'n'roll bendova svih vremena, krenuo je u svoje kratko, ali slatko osvajanje svjetske muzičke scene, dovodeći do ludila ne samo tadašnji rock establišment već i članove britanskog parlamenta. Svojim iskrenim, anarhičnim zvukom te aurom seksa i nasilja, kao i živim svirkama koje su se tako često pretvarale u nešto što bi se dalo opisati kao "uh-al-ovo-miriše-na-pobunu", Sex Pistols su promijenili pravila rock'n'rolla za sva vremena. Ako se svemu ovome doda i smrt Sid Viciousa onda su se dobile doista svi začini za stvaranje legende.
Dakle, pred vama je intervju s Glenom Matlockom, čovjekom koji je bio dio tog benda te koji je postao dio te legende.

Zoran: Ti i ja radimo ovaj intervju u vrijeme kada svi očekuju da SAD i Velika Britanija započnu s napadom na Iraq. U Londonu i New Yorku su skoro svaki dan velike demonstracije protiv ovoga rata. Koje je tvoje razmišljanje glede ovoga rata? Možeš li sebe vidjeti kao dio tih demonstracija, držeći transparent s natpisom 'Ne ratu'?
Glen: Hmmmm… Možda… Ja nisam za rat, međutim nisam siguran ni da UN ili naročito Francuzi s svojim razlozima da ne idemo u rat imaju moju podršku. Neozbiljno je da se kaže tek tako: 'Ja sam protiv rata!'. Ovaj tip u Bagdadu je problem. Problem je što mi danas živimo u vrijeme kada se riječ 'terorizam' koristi kao nekakva baba roga s kojom se nastoji plašiti ljude, onako, po potrebi. Dakle, stalno govoriti 'rat, rat, rat', kao što to govori ova američka administracija i misliti da je to rješenje za sve probleme ,vrlo je opasno razmišljanje.

Zoran: Zar ne misliš da je terorizam ozbiljan, globalni problem?
Glen: Terorizam jest problem. Mi u Engleskoj najbolje znamo što terorizam znači. Godinama je IRA bila naša realnost i dio naše svakodnevnice gdje smo na svojoj koži osjetili što znači pojam terorizma. No, to sve nam ne daje za pravo da budemo apsolutni vladari ovoga planeta, a sve pod izgovorom da se borimo protiv terorizma. Ako se nešto bude mijenjalo onda ta promjena treba doći od nekih novih, mladih ljudi. Mladost je ta koja nosi taj naboj energije prijeko potrebne za bilo kakve promjene.

Zoran: Znači, treba naći nekoga tko će uspješno otpjevati nešto poput 'God Save The Bush'?
Glen: Možda. Ali to zasigurno treba biti neka mlada grupa, a ne neki starci poput nas.

Zoran: Znači, nisi zabrinut za to da će tvoja djeca možda živjeti u mnogo nestabilnijem svijetu nego li što je to bio slučaj kada si ti bio dijete?
Glen: Niti slučajno. Ovo danas uopće nije nestabilniji svijet nego li što je bio u vrijeme moga djetinjstva. Ja sam odrastao i s Hladnim ratom, Kubanskom krizom i to nije ništa manje pravilo svijet problematičnim mjestom za život nego li što je to slučaj danas. Ja sam ovo popodne proveo u parku, igrajući se s mojom djecom. Na meni je da im pomognem da žive u sretnijem svijetu.

Zoran: Ti si odrastao u Kensel Rise. Što mi možeš reći o tom dijelu Londona?
Glen: To ti je tradicionalno radnički, sjeverozapadni dio Londona. Ako bi tražio prave riječi za Kensel Rise onda bi taj dio mogao opisati kao londonsko selo. Malo sam se osjećao izoliranim, što nije ništa neuobičajeno za djecu koja su odrastala u Londonu. I dan danas sebe vidim kao pomalo sramežljivu osobu i ta sramežljivost vjerojatno vuče svoje korijene iz moga djetinjstva. Nisam puno razmišljao o muzici. Mnogo me je više privlačio nogomet.

Zoran: Ispravi me ako griješim, ali čini mi se da su Paul Cook i Steve Jones također iz toga dijela Londona?
Glen: Da, to je točno. Jedino je moj svijet bio malo drugačiji od njihovog. Moji roditelji su bili više "bijeli ovratnici" i ja sam imao izuzetno dobar odnos s njima. Mi smo materijalno stajali malo bolje nego većina stanovnika u Kensel Rise tako da su i meni mnoge stvari bile daleko pristupačnije nego drugoj djeci iz ovoga dijela Londona.

Zoran: Datira li iz tog perioda i tvoje poznanstvo s Paul Cookom?
Glen: Ja sam se s Paulom upoznao kada sam se upisao u St Clement Danes Grammar School, koja je bila u neposrednoj blizini Wormwood Scrubs. Upoznao sam Paula igrajući nogomet na Scrubs. Još uvijek to nije bilo muzičko poznanstvo između njega i mene. Kasnije, na zadnjoj godini moga školovanja, ja sam počeo raditi svake subote u King's Road.

Zoran: Tu si se upoznao s Malcomom?
Glen: Da. Zapravo, ja sam otišao do prodavaonice poznate kao Teddy Boy da kupim nešto od garderobe. Mjesto mi se jako dopalo i jednostavno sam ih pitao trebaju li bilo kakvu pomoć u radnji. Tu sam počeo raditi subotom i zapravo baš u to vrijeme kada sam započeo s vikend poslom, cijela radnja je prošla kroz fazu promjene. Poznanstvo s Malcomom i Vivienne Westwood pomoglo mi je da započnem svoju pravu muzičku karijeru. McLaren je znao da sam ja muzičar i on je došao s idejom da dođem na audiciju i da se pridružim Paulu i Steveu s kojima je on pokušavao već izvjesno vrijeme napraviti nešto ozbiljniju grupu. Steve Cook je imao rođaka po imenu Del Noones i on je bio onaj "nestabilni" dio te grupe. Jednostavno nije imao želju da se posveti radu s grupom tako da su oni odlučili organizirati tu audiciju te da nađu zamjenu za Dela. Na prvoj audiciji našli smo se na istoj ravni glede muzičkog interesa jer i ja, a i oni smo bili fanovi The Faces. Ja sam tada odsvirao "bas-gitara-prijateljsku" pjesmu The Faces 'Three Button Hand Me Down' i prije nego li sam završio sa sviranjem svi su se složili da sam ja pravi izbor za basistu.

Zoran: S ove vremenske distance, gledajući na sredinu 70-tih i tvoj rad s Sex Pistols, jesi li mogao i pretpostaviti da ćeš imati veliki utjecaj kako na muzičke tako i na socijalno-političke promjene kako u Engleskoj tako i u dobrom dijelu svijeta o kome govorimo?
Glen: Ovo će zvučati možda ne tako filozofski, ali ti moram priznati da kada smo mi krenuli u cijelu tu stvar nama je najvažnije bilo da se dobro provedemo i da pokupimo po koju djevojku. Mi smo bili momci i bunili smo se protiv establišmenta. Bunili smo se protiv autoriteta. Tako je uvijek bilo s mladim ljudima, barem nekima od njih, i tako će uvijek biti s mladim ljudima. Dakle, neki će biti razočarani ovim mojim odgovorom, ali mi smo doista nastojali da se dobro zabavljamo s onim što smo radili.

Zoran: Ali ipak je činjenica da ste "pomogli" da dođe do promjena ne samo na zapadu već i u istočnoj Europi?
Glen: Oh, da. Ja se sjećam kako smo u to vrijeme dobivali pisma od naših fanova u Poljskoj koji su nam pisali kako smo im mi promijenili život, itd. Mislim da su u nekim od komunističkih zemalja ovi koji su bili na vlasti razmišljali nešto kao: "Odlično. Ovi su Englezi i pjevaju pjesme s jasnom porukom da zapad nije dobro mjesto za život. Mi ćemo im dati podršku". Ono što nisu shvatili je da smo mi bili protiv autoriteta. Nije bitno je li to zapadni ili istočni autoritet. Mi smo jednostavno bili protiv autoriteta.

Zoran: Govoreći o autoritetu i Sex Pistols, koliko je doista Malcom McLaren bio bitan igrač u cijeloj ovoj priči o Sex Pistols?
Glen: Malcom je doista imao veliki utjecaj glede Sex Pistols. Možda nije bio pretjerano "muzički obrazovana" osoba, no to je nadomjestio vrlo talentiranim pristupom prema biznisu. To je bilo ključno za nas. Mi smo trebali nekoga takvog tko je znao kako usmjeriti naš pobunjenički duh. Bez Malcoma nisam siguran da bi bilo i Sex Pistolsa.

Zoran: Steve Jones je nedavno izjavio da su Sex Pistols mogli ostati zajedno i muzički djelovati mnogo više godina da si ti ostao u grupi. Kako komentiraš ovu njegovu izjavu?
Glen: Steve je mogao o tome razmišljati puno ranije. Trebao je biti takav vizionar još prije nekih 20 i nešto godina.

Zoran: Kako je zapravo došlo do tog raskola između tebe i ostatka benda. Što je bio pravi uzrok tom raskolu? Johnny Rotten?

Glen: Bilo je tu mnogo faktora i Johhny je zasigurno bio jedan od njih. On i ja smo muzički funkcionirali vrlo dobro. Nismo se uvijek slagali, ali smo funkcionirali. Ja bih došao s muzičkom podlogom za određenu pjesmu, a on bi onda došao s vrlo inventivnim načinom da se toj pjesmi doda efektan tekst. Sve ove pjesme - 'Pretty Vacant', 'Anarchy Inn The UK', 'God Save The Queen', itd. - rađene su po tom principu. Sama činjenica da su i dan danas slušane i popularne znači da smo funkcionirali OK.

Zoran: OK. I, kako je došlo do razlaza?
Glen: John je bio isuviše destruktivan tip karaktera za moj ukus i kada to kažem onda mislim na njegovo ponašanje kad nije na sceni. Imali smo zbog toga mnogo sukoba i tu je došlo do tog pravog razlaza. Sjećam se, o kako je to ironično, da smo bili u Amsterdamu i Malcom, Paul i Steve su me pozvali da im se pridružim u jednom vegetarijanskom restoranu. Ironično je to što su znali da ja nisam vegetarijanac. Dakle, tu su me jasno upitali da li postoji bilo kakva šansa da ova netrpeljivost između mene i Johna prestane. Moj odgovor je bio 'ne' i tu se sve završilo između mene i the Sex Pistols.

Zoran: Čudno je da si ti imao mnogo većeg prijatelja u Micku Jonesu iz The Clash, nego u članovima benda kome si pripadao. Kako to objasniti?
Glen: Vrlo jednostavno, kao prijateljstvo. Ha-ha-ha! Naše poznanstvo je započelo 1976. i to je vrijeme kada smo i mi i oni svirali u The 100 Club. Mick i ja smo imali i još uvijek imamo vrlo sličan ukus kako za muziku tako i za druge važne stvari u životu. Recimo, i on i ja navijamo za Queens Park Rangers! Ha-ha-ha-ha!!!

Zoran: Jesu li ti Clash odgovarali u svojoj raznolikosti glede muzičkog izraza - rockabilly, reggae, r'n'b, itd???
Glen: Oh, da. To je bila njihova stvar. Oni su znali vrlo pametno da ukomponiraju različite utjecaje u svoj muzički izraz. Međutim, sa Sex Pistols upravo su naše muzičke različitosti činile da Sex Pistols budu zanimljiv bend. Ja sam bio više u 60-tim i moj muzički utjecaj je dolazio od The Yardbirds, The Kinks, Small Faces. Steve je bio drugačiji. Nitko nije mogao shvatiti odakle dolazi njegova muzička inspiracija. Ha-ha-ha! Vjerovatno The Stooges. Paul je bio više okrenut ka Motown. Kada se John priključio grupi slušao je Van Der Graf Generator, Cockney Rebel i Roxy Music. Dakle, to je bila odlična stvar o Sex Pistols. Činjenica da smo uspjeli ujediniti sve svoje različitosti rezultirala je onim što ljudi zovu prepoznatljivim zvukom Sex Pistols.

Zoran: Jesi li razmišljao po napuštanju Sex Pistols da se pridružiš svome prijatelju Micku Jonesu i Clash?
Glen: Neee… Oni su funkcionirali kao jedan i niti su oni, a niti sam ja imao želju da tu nešto mijenjam. Mick i ja smo muzički surađivali. Recimo, ja se sjećam da sam svirao s Mickom zajedno s Steve Jonesom na audiciji kada je Mick Jones probao Chrissie Hynde za pjevačicu u Clash još prije nego li se grupi priključio Joe Strummer. I ne treba zaboraviti da je Mick Jones gostovao i na mome 'Open Mind' albumu iz 2000.

Zoran: Kako te je pogodila smrt Joea Strummera?
Glen: Iznenađenje i šok. Velika tragedija. On je bio ne samo veliki muzičar već i veliki karakter. Uvijek s obje noge na zemlji. Žao mi je zbog njegove obitelji… Divan čovjek.

Zoran: Nervira li te to što je veliki broj predstavnika medija, nakon što je umro, tek sada počeo da secira i odaje mu priznanje za njegov rad?
Glen: Mislim da je to normalno. To je tako uvijek bilo kada svijet izgubi nekoga tko je bio izuzetno talentiran i čiji je rad imao jako puno utjecaja na taj svijet. Takav je slučaj i s Joeom Strummerom.

Zoran: Spomenuo si svoju solo karijeru. Je li bilo lako nakon napuštanja Sex Pistols razmišljati o solo karijeri?
Glen: Ja sam se u tom prvom periodu osjećao vrlo povrijeđenim i nije mi bilo lako ne samo da se bavim muzikom već i da uopće razmišljam o muzici.

Zoran: Je li to bio period kad si započeo muzički surađivati s Iggy Popom?
Glen: To je došlo dvije godine kasnije - 1979. Sjećam se da u to vrijeme doista nisam ništa bitno radio i da sam čekao da telefon zazvoni i donese mi 'dobar glas' glede moga muzičkog angažmana. I onda je doista zazvonio telefon i kada sam se javio s druge strane telefonske žice sam začuo: 'Zdravo. Ja sam Peter Davis i Iggy Popov sam menadžer. Trebamo basistu i jako bi nam bilo drago da nam se pridružiš'. Ja sam to, naravno, odmah prihvatio i danas se svega toga sjećam kao vrlo važnog i lijepog muzičkog i životnog iskustva. Ustvari, to je za mene bila neka vrsta zatvaranja 'punog kruga' jer sam s početka 70-tih bio veliki fan The Spiders From Mars i u periodu kada sam dobio šansu da radim s Iggy Popom on je imao itekako jaku profesionalnu vezu s Davidom Bowiejem.

Zoran: S Iggy Popom si po prvi puta posjetio SAD?
Glen: Da, da. Sjećam se kad smo imali koncert u Los Angelesu da nas je Cher došla vidjeti. To je bilo interesantno! Cher na koncertu Iggy Popa! Ha-ha-ha!!! Bilo je to drugačije vrijeme. Recimo, biti u New Yorku u to vrijeme bilo je kao biti u Londonu. Avionske karte su bile tako bezobrazno jeftine da je zapravo svatko mogao priuštiti da leti do New York ili ovi iz New York do Londona. Tako smo mi svi vrlo dobro znali što se događa u NYC glede muzike, a i oni su znali što mi 'kuhamo' u Londonu.

Zoran: Kakav je tvoj život danas? Baviš li se samo muzikom ili imaš i neke druge interese?
Glen: Ja sam u prvom redu pjesnik. To je najvažniji dio mog profesionalnog života. Imam svoj bend, a s vremena na vrijeme ponovo okupimo Sex Pistols i to je vrlo interesantno jer Steve, Paul, John i ja smo vrlo različiti karakteri, ali kada se nađemo zajedno u jednoj prostoriji onda postajemo dio nečega što nas uvijek ujedini, a to su Sex Pistols.

Zoran: Spomenuo si svoj bend. Kakvi su ti planovi oko turneja s tim bendom? Planiraš li doći u SAD?
Glen: Mi smo sada u procesu završavanja novog albuma i to mi je sada najveća preokupacija. Bili su neki planovi da posjetimo SAD sredinom svibnja, no to je još uvijek otvoreno pitanje. Vidjet ćemo.

Zoran: Koliko pratiš što se novoga dešava na muzičkoj sceni?
Glen: Ne baš pretjerano puno. Ja i dalje slušam sve što je bilo prije 1973.! Ha-ha-ha…

Zoran: Za kraj ovoga razgovora, moram ti, kao velikom ljubitelju nogometa, postaviti i jedno nogometno pitanje. Što je po tvome mišljenju razlog da engleska reprezentacija nikako da pronađe pravi recept ka uspjehu na svjetskom prvenstvu?
Glen: Ha-ha-ha! Mislim da odgovor leži u tome da su naši igrači previše plaćeni. Kada im daš sve novce na svijetu onda nisu dovoljno "gladni" da se dokažu.

Samo nekih desetak sekundi nakon što smo Glen i ja završili službeni dio razgovora, njegova djeca su utrčala u sobu s povicima da su gladni te da očekuju od njega da im pripremi večeru. Bilo je interesantno čuti od čovjeka čija se cijela životna filozofija bazira na neposluhu autoriteta kako odgovara ono povijesno - "evo me, odmah dolazim!".

Zoran Mišetić
Pittsburgh, 16.ožujka, 2003.


Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR

 
 
Linkovi
Glen Matlock

Biografija

Glen i Iggy

GM izdavaštvo

Iz enciklopedije

Faktografija

Celebrity: Glen Matlock

Jedan stari intervju