Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Jonathan iz Mercury Rev: Ne želim ni po čemu ostati upamćen

Jonathan Donahue, pjevač Mercury Rev, prilazi mi obučen sav u crno. Na prstima ima po tri srebrna prstena, dok oko vrata nosi privjesak u obliku stiliziranog pentagrama. Da nema glupav, prijazan smiješak na licu pomislili biste da se radi o kakvom metalcu, a ne pjevaču jednog od najcjenjenijih američkih indie bendova današnjice. Jonathan je smiren i prijazan, strpljivo čeka da pripremim aparaturu i započnem razgovor. Nekoliko sati prije svirke ne pokazuje nikakve znakove treme ili umora. Radio je ovo tisuću puta...

Monitor: Na početku godine izdali ste novu ploču 'Secret Migration'. No, prije no porazgovaramo o njoj i o sadašnjosti migrirajmo za trenutak u prošlost. Nakon što ste izdali svoj prvi album, 'Yerself is Steam' krenuli ste na turneju na kojoj si u avionu skoro iskopao Grasshopperovo oko u tučnjavi. Na neko vrijeme ta zrakoplovna kompanija zabranila vam je putovanje njihovim linijama. Kako danas volite putovati, zrakom ili kopnom?
Jonathan: (smijeh)... Avionom. Sigurno avionom. Ipak, postoje mjesta poput Hrvatske u kojima još nismo bili gdje je bolje putovati busom jer tako upoznaš više zanimljivih ljudi, vidiš prekrasne krajolike i samo tako možeš shvatiti što se u tom kraju uistinu događa.

Monitor: Okej. Hajd'mo se uozbiljiti na trenutak. Rev su oduvijek bili percipirani kao čudan, uvrnut bend koji se uvijek mijenjao, modificirao, mutirao i migrirao. Koji su tvoji osobni, filozofski pogledi na promjenu?
Jonathan: Sve što postoji jest promjena. Svemir, znanost, kozmos, metafizika, sve što jest je promjena. Ukoliko nešto ostaje isto onda nije živo, mrtvo je. Ako nas netko opiše kao promjenjive to znači da nam je samo pripisao osobinu svega ostalog u svemiru. Svi bendovi koje doista volim, umjetnost koju volim, uvijek su imali elemente konstantne promjene. Bob Dylan, Miles Davis, čak i Frank Sinatra, svi su prolazili kroz dugačke faze promjene. Ponekad publika treba malo vremena da pohvata stvari, ali to nije odgovornost samih umjetnika. Njihova odgovornost je da sami sebe ostvare i da na taj način umjetnost koju nose u sebi izbace na vidjelo. Da svi samo čekaju i ne mijenjaju se na kraju bi svi zvučali isto, poput Limp Bizkit ili Britney Spears. Postoje bendovi poput Mercury Rev i drugih koji su uvijek tamo negdje, no ne možete točno odrediti gdje jer se uvijek mijenjaju. Ljudska bića tako najbolje funcioniraju, kroz promjenu. Zamisli Hrvoje, da ti ljudi koji te znaju kažu 'okej znam te već deset godina, nisi se promijenio i kad umreš, pedeset godina od sad bit ćeš isti'. To bi bilo jako dosadno. Ideja promjene je svugdje - u društvu, u ljudima, u politici. Ona ne mora nužno značiti evoluciju i progres, glavno da postoji nešto drugo u što se možeš transformirati. Kada mi ljudi kažu da smo čudni i neuhvatljivi, to shvaćam kao kompliment, makar to frustriralo diskografske kuće i radio postaje. Ja pratim samo onaj osjećaj u sebi i zbog toga se neću nikome ispričavati. Kladim se da mnogi bendovi koje ti voliš kroz muziku ostavljaju taj isti osjećaj promjene.
Monitor: Istina. Po mom mišljenju, kad već govorimo o muzici, moment u kojem su se Mercury Rev najviše promijenili bio je skok sa 'See You On The Other Side' na 'Deserter's Songs'. Što se to u tebi, u vama dogodilo, da ste iskočili iz te psihodelične, noise kukuljice i postali prekrasan, melankoličan indie leptir?
Jonathan: Pa, već na 'See You On The Other Side' postojale su dirljive pjesme. Imali smo gudače, oboe, flaute, zvuk je bio tu. No publika još nije bila spremna. Svi su slušali Oasis i Blur i britpop. Kad je britpop prošao svi su vikali 'o moj Bože, oni imaju gudače i oboe i klarinete!' (smijeh)... Ljudi jednostavno nisu kužili da smo to imali i prije. To nije ničija pogreška, sve se odvija u krugovima, postoji vrijeme za svaki zvuk. Za nas to u biti nije bio velik skok. Nama su se dogodile neke stvari na emocionalnoj razini koje su učinile 'Deserter's Songs' toliko drukčijim od 'See You On The Other Side'. Neki članovi su napustili bend, imali smo nervnih slomova u bendu, ali muzički, tu postoje brojne sličnosti između ta dva albuma. Bili smo uistinu iznenađeni kad su nam se svi počeli klanjati. Mnogo toga ovisi o percepciji publike. To se najbolje vidi na primjeru Boba Dylana. Kad je čovjek ušao u svoju električnu fazu svi su vikali da ne valja ništa. Koliko je samo bio ispred svog vremena? Ljudima je trebalo 6 godina da ga prihvate i shvate koliko je sjajan i napredan bio. Ponekad umjetnici mogu biti malo ispred vremena, ponekad malo i previše ispred. To je ono što čini muziku i literaturu i slikarstvo toliko uzbudljivim, nikad ne znaš što će se sljedeće dogoditi. Zato ljudi toliko govore o njima.
Monitor: Ipak, javnost i dalje percipira 'Deserter's Songs' kao vašu najbolju ploču, kao jedno veliko remek-djelo? Da li je ona, nakon svog ovog vremena, postala teret na vašim leđima?
Jonathan: Nije ona teret... Ono što se dogodilo je to da je ljude ta ploča uhvatila u određenom periodu njihova života i otišla je ravno u njihova srca. Svih je pogodila, svi su rekli 'Whoa!' (smijeh)... Kad ljudi kažu za neku ploču da im je najdraža, makar se radilo o Radiohead i svi govore za 'OK Computer' 'to je ta!', to u biti znači da ih je ona pogodila u trenutku njihova života koji je bio tako pun, bogat i eksplozivan, i muzika ih je nosila poput vala! Ono što želim reći jest da ne mislim da su ploče remek-djela sama po sebi, sve se u biti svodi na taj trenutak u tvom životu.
Monitor: Da, to se dogodilo meni sa 'All is Dream', taj album me je tako oduševio... Trebalo vam je četiri godine da prijeđete s njega na 'Secret Migration'. Zašto?
Jonathan: To je malo varljivo. Ploče nisu nastale u rasponu od četiri godine, iako tako piše na omotima. 'All is Dream' je izišao na ljeto 2001. godine, 'Secret Migration' bila je gotova sredinom 2004. godine, no izdavač ju je odgodio za početak 2005. Glavni razlog zbog dugih stanki između ploča je taj što smo na turneji jako, jako dugo, po godinu i pol. Onda dođemo doma na tri mjeseca, pa radimo ploču godinu dana, a ljudi nas zovu i viču 'Ajmo, ajmo! Brže to! Dajte, smirite se, bili smo nedavno u vašem gradu, jel se možemo naspavati, molim vas?' (smijeh)... Treba nam dugo vremena, no tako je s većinom bendova. Izdavači vam neće dopustiti da jako brzo izdajete ploče, oni žele da postoji taj period stagnacije, da vas se ljudi zažele. Oni imaju marketinške planove i slična sranja pa nam zato treba tri do četiri godine da ploča izađe. Nažalost. Danas postoji brdo bendova i vama treba izdavačka kuća da vas izdvoji od 19 milijuna drugih... Nekoć, u osamdesetima i devedesetima, nije bilo tako. Mogao si izdavati ploče jako brzo. Danas, bili to Mercury Rev ili U2, svi su u tom trogodišnjem ciklusu.

Monitor: Spomenuo si turneje. Dave Fridmann odustao je od turiranja, on ima posao, ima djecu. Što je s tobom? Voliš li još uvijek ići na turneje?
Jonathan: Da, volimo ići na turneje...
Monitor: Je li vam to zabava ili odgovornost?
Jonathan: Oboje. Zabava dolazi nakon što shvatiš i prihvatiš svoju odgovornost. Nekad sam uistinu umoran i ne znam hoću li moći izdržati i ne da mi se, no onda skužiš da te hrpa ljudi došla vidjeti i zbog toga se uspraviš, zbog toga se žrtvuješ. To je ono najljepše što ti se može dogoditi. Danas je uistinu poseban dan, nikad nismo svirali u Hrvatskoj. Svirke su zabavne, no upoznavanje novih ljudi, to je najuzbudljiviji dio turneje. Mogućnost da o stvarima saznaš iz prve ruke. Mi ne znamo što se događa, recite nam! A mi ćemo svirati našu muziku, pa vi donosite svoje vlastite sudove o nama. Bolje to nego da čujete to iz druge ruke ili čitate o nama u NME-u. Postoji taj odnos između nas i ljudi i to je najzabavniji dio svog tog cirkusa. Mi sviramo već petnaest, šesnaest godina, da nije toga odmah bi prestali. Bez tog ne bi bilo zabavno. A postoji jaaako puno bendova kojima već duže nije zabavno i to se vidi u njihovim nastupima i njihovoj muzici.
Monitor: Kakav je to osjećaj uopće, biti na turneji? Osjećate li se izolirano ili možete pratiti što se događa u svijetu?
Jonathan: Teško je jer konstantno putuješ. Onaj sat i pol koliko si na pozornici to je najviše što se možeš približiti ljudima. Pokupiš vibracije od publike. Inače je jako teško. Radiš zvučnu tri sata. Sviraš. Kasnije, ukoliko imaš sreće, odeš van, popiješ par piva i moraš ići... Neki ljudi misle da idemo na turneje i razgledavamo gradove i kužimo što se tamo događa. To nije tako. Naporno radimo. Bez rada ne možeš to napraviti kako treba.

Monitor: Rev su uvijek bili percipirani kao miran, melankoličan, miroljubiv bend. Sigurno si vidio, turneji usprkos, što se događalo u post-Katrina New Orleansu ili sad u Francuskoj. Kako reagiraš na ove provale nasilja? Misliš li da su one ikakav indikator promjene?
Jonathan: Nasilje nikad ne znači promjenu. Stvari ostaju potpuno iste. Ponavljanje kruga. Mir postavlja temelje za promjenu. Kad vršiš nasilje netko ti prijeti, ne možeš misliti na unutarnje "ja", misliš samo kako da ostaneš živ. Postoje mjesta u svijetu u kojima se to događa češće nego drugdje. Čak i što se politike tiče, ja čvrsto vjerujem da sve polazi od individue. Otud proizlazi promjena. Lako je govoriti o politici, svi pokušavaju povući svoj dio, no na kraju dana sve ostaje na tebi i meni. Ako se sam ne promijenim, nemam nikakvo pravo tebi određivati kako da živiš svoj život. Budi primjer drugima. Pokaži malo dostojanstva.

Monitor: Osim što živimo u nasilnim, živimo u hedonističkim vremenima. MTV je preplavljen spotovima na kojima se prikazuju tulumi i usputni seks. Kako ti, uzmemo li u obzir vaše pjesme, gledaš na sve to? Opsjedaju li vas grupiji i prihvaćate li njihove pozive?
Jonathan: (smijeh) Postoji mnogo sličnosti u onom što se događa u industriji zabave, posebno u Americi, s padom antičkog Rima. Što bolje odvraćaš pažnju ljudi, to ih bolje možeš držati u strahu. Možeš ih kontrolirati. Nažalost, naša vlada to jako dobro radi.
Monitor: Nešto slično događalo se u osamdesetima, za vrijeme Hladnog rata, zar ne?
Jonathan: Da. Kao što vidiš, to nije ništa novo. Tu nema promjene. Zbog toga se javlja nasilje i sve ostaje isto. Mentalitet ljudi priklanja se ovakvom načinu ponašanja. Ponajprije u Americi, ali i u Europi, vjeruj mi. Mi smo malo ispred vremena, pa ćemo se i prije urušiti.

Monitor: Spomenuo si sad razlike između SAD-a i Europe. Koja je glavna razlika koju si primjetio?
Jonathan: To ima veze s poviješću. Europa ima jako dugu povijest, imate smjernice. U svakom trenutku možete reći: 'U kurac, zašto ovo opet radimo?!'. Mi smo jako mlada nacija, postojimo tek dvjesto i nešto godina.i nismo napravili toliko mnogo grešaka od kojih bi nešto naučili. Osim toga mnogi Amerikanci, budimo iskreni, ne znaju ništa o europskoj ili svjetskoj povijesti. Oni ne vide kako se sve događa u krugovima, ne vide matrice po kojima se sve događa. Ima još mnogo lekcija koje nismo naučili. Trebali bismo.

Monitor: Maknimo se za trenutak od politike. "In the dark, I've driven her to madness", poprilično hrabar stih. Jesi li egoist? Utječe li sviranje pred velikim brojem ljudi na tvoj ego, kako si se s tim nosio kad si bio mlađi i jesi li sazrio po tom pitanju?
Jonathan: Da. To ti se mora dogoditi, pogotovo kad si mlađi. Od toga ti rastu muda. Nakon nekog vremena skužiš da, kad izađeš na stejdž, postoji nešto u što se ljudi uključuju. Problem je ako si umisliš da je ono u što se uključuju ti sam! Lako je reći 'Hej, oni su tu radi Jonathana, ne radi valne dužine ili frekvencije jednog osjećaja'. To je mjesto na kojem glazbenici, a i drugi autori, skrenu s puta. Kažu 'Oni sigurno dolaze radi mene, žele pričati sa mnom, u glazbi slušaju samo mene'. Ne! Glazba je samo medij jednog koncepta, ona je valna dužina na kojoj se odvija komunikacija. To je ono što čini dobar gig. Ne samo bend koji svira glasno i udara publiku bejzbolskim palicama glazbe. Gig je dvosmjerna ulica. Kad si mlad teško je to primjetiti. Umisliš si svašta. Neki bendovi se raspadnu zbog toga. Treba vremena da sazriješ.

Monitor: Je li se tvoje viđenje muzike promijenilo od mlađih dana do sad i na koji način?
Jonathan: Naravno da se promijenilo. Sad se vidim kao dio procesa. Kao dio grane velikog drveta. Mi smo grana, U2 je grana, Frank Sinatra je grana, Miles Davis je grana tog velikog muzičkog stabla, tog velikog muzičkog spektra. Ne postoji osoba koja je deblo. Ljudi kažu Elvis je deblo. To nije istina. Svi smo grane. Kad se uzmeš za nešto više od toga ubrzo se pogubiš.

Monitor: Još jedno glazbeno pitanje. Pojavljuje se mnogo mladih bendova koji nemaju vaše iskustvo. Imaš li svojih favorita, slušaš li uopće novu muziku?
Jonathan: Okej, naravno... Ima bend koji se zove Times Bold. Tih bend, ne sviraju glasno, no stvaraju prekrasan osjećaj. Da vidimo. Evo jednog dobrog: Beethoven (smijeh)!!! Malo ljudi danas sluša Beethovena. Možda zvuči staro i to tvoji roditelji vole, no ima jako dobrih stvari u njegovoj glazbi. Što se tiče mladih punk bendova koji dolaze iz Brooklyna, e pa nemam jebene ideje! Stvarno ne znam. Neću te zajebavati pa reći ovaj bend, onaj bend. Nemam pojma što se događa. Mogu ti reći da glazbenik koji mi pruža mnogo inspiracije, ne utjecaja nego inspiracije, je definitivno Beethoven.

Monitor: Znači, voliš klasiku, ha? Jonathan: Volim Beethovena. Drugi me ne zanimaju previše. Beethoven je iznad glazbe. Dok ga slušam ne razmišljam koji akord se trenutno svira, on me odnosi na jednu novu razinu. Bendovi koje stvarno voliš... Kad ih slušaš ne razmišljaš o tome je li to sintesajzer, jesu li ovo gudači, samo pustiš da te glazba ponese.
Monitor: To je ono što me fascinira kod Mercury Rev, što uvijek stvarate te svijetove u kojima kao da možeš živjeti.
Jonathan: Da, i to je ljepota glazbe. Siguran sam da postoji hrpa novih bendova koji to ostvaruju, no ne želim te krivo navoditi, ne želim ti srati i praviti se pametan, ja stvarno ne znam.

Monitor: Jedna od najvažnijih stvari za mladi bend je izdavanje ploče. Kako si zadovoljan vašom etiketom,V2 i kakav bi idealan odnos između diskografa i izvođača bio?
Jonathan: Izgledao bi poput odnosa između tebe i tvoje djevojke. Postoje usponi i padovi, postoje nerazumijevanja, ali na kraju postoji ta ljepota shvaćanja da jašete na istom valu, zajedno. Kao na rollercoasteru. Vi ste osobe koje sjede jedna do druge. Imate malo drugačiju perspektivu, prolazite kroz ugodne i neugodne trenutke i čvrsto se držite jedno za drugo. Bit će trenutaka u kojem ćete reći 'Uh, to je stvarno bilo teško, no sad smo na vrhu, jeeeeeeee!' (smijeh)... To je najbolja usporedba koje se mogu sjetiti. Uvijek ima prostora za žalbe i prigovore, no treba razumijeti druge. Labeli žive u vlastitoj stvarnosti, mi također.
Monitor: Da, vidim da vas ne ograničavaju. Pod imenom Harmony Rockets izdali se uvrnut album nazvan 'Paralyzed Mind of the Archangel Void'. Također ste uglazbili jedan sonet Jamesa Joycea. Imate li neki novi projekt u planu? Bi li ikad napravio disco ili hip-hop ploču? Zamisli sebe da repaš?!
Jonathan: (smijeh) Nedavno smo odsvirali jedan Harmony Rockets gig nakon dugo, dugo vremena. To nam je jedna od najdražih ploča. Ako je pažljivo slušaš skužit ćeš da je ona daleko ispred svog vremena. Mogu ti nabrojati 12 bendova koje znaš i voliš i koji obožavaju tu ploču. Neću, no mogao bi.
Monitor: Molim te?
Jonathan: Ne! (smijeh)... Ali bila je to jako utjecajna ploča. Jako je volimo. Vrlo vjerojatno zbog toga što smo je napravili na za nas neuobičajen način. Samo smo se jednog dana probudili i rekli 'Hej, hajmo odsvirat i snimit ovu suludu i čudnu muziku!'. Vrlo značajna ploča, bar za nas.

Monitor: Evo već pričamo skoro pola sata, vrijeme je da stvari privedemo kraju. Pa jedno pravo pitanje za kraj. Kad se tvoj bend raspadne ili jednostavno prestanete svirati ili nešto slično, po čemu bi želio da ostanete upamćeni?
Jonathan: Ovo će neki ljudi teško shvatiti. Ne želim ni po čemu ostati upamćen, to me ne zanima. Zanima me samo sadašnjost. Tko je otkrio kvantnu fiziku u dvadesetima?
Monitor: Ummmm, Niels Bohr?
Jonathan: Da. Tko još?
Monitor: Pa, bilo ih je poprilično.
Jonathan: Upravo tako! Bilo ih je puno. Možemo spomenuti Paula Duracka, Heisenberga, Maxa Plancka. Puno imena koja mnogi ne znaju, no njihov doprinos je ogroman i živi dalje bez da su imena tih ljudi za taj uspjeh prikvačena. Knjige se već pune poglavljima o Mercury Rev, to je okej, ali ne želim se time zamarati. To je zavaravanje da te ljude zanimam ja ili Mercury Rev, a ne muzika sama. Ne želim postati megalomanijak. Ne želim raditi gluposti kako bih si osvojio jedan mali dijelić povijesti. Sve što me zanima je da sad, u ovom trenutku, svojom glazbom doprinesem drugim ljudima. Povijest je samo prošlost, gotova je, završena je. Danas uživamo u stvarima koje su izmislili Rimljani, Grci i Egipćani, no ne znamo njihova imena. Postoje egipatske dinastije koje su trajale tri do četitri tisuće godina, a ja sam vjerojatno jedini čovjek u ovom klubu koji zna kako su se zvale. Ne zanima me prošlost, samo sadašnjica, samo muzika.




Razgovarao i fotografirao:
Hrvoje Frančeski
acumulator1984@hotmail.com

1. prosinca 2005.

Copyright © 1996. - 2004. Internet MONITOR
 
 
Linkovi:
Službeni site

'Secret Migration

'All Is Dream'