« na početak   « povratak Glazba Album tjedna Recenzije Nikad čuo MP3 singl Monitor Monitor home Forum Softwarez Belle de Jour Info Technology Hrvatski Web 500 linkova Link dana Odigo Monitor u Vjesniku e-mail glazba@monitor.hr
		Maynard James Keenan, Tool: Treba mnogo strpljenja i volje da se povežeš s našom glazbom na pravi način Njemački kolega novinar (simpatičan čovjek s 10-godišnjim iskustvom intervjuiranja najopasnijih zvjerki) s kojim sam pričao na festivalu Rock Am Ring kao tri najteža intervjua za dobiti danas u rock svijetu naveo mi je Guns N' Roses, Metallicu i Tool. Prve zato što intervjue daje samo i isključivo Axl Rose, a on je zajeban, ekscentričan i krajnje zagonetan momak. I intervjue ne daje nikada. A i onda kada ih obeća odraditi, ne pojavi se. Metallica pak radi promociju jedino u nekoliko tjedana oko novog izdanja, kojeg sada nemaju. A Tool? Tool su zbog svoje javne nesimpatije spram novinara i odrađivanja promotivnih aktivnosti čak mijenjali i vlastiti diskografski ugovor, a priča o tome da će na novom albumu biti pristupačni medijima samo je jeftina i neuvjerljiva šala. Jer tokom čak 5 njemačkih datuma na ovoj turneji, bend je, koliko sam upoznat, odradio samo dva intervjua, od kojih ste jedan upravo krenuli čitati. Da eksluzivnost bude veća, naglasiti treba i da je ovo prvi intervju benda u 15-godišnjoj karijeri za bilo koji medij s ovih prostora. Tool su u Europu došli koncertno promovirati novi album '10.000 Days', prvi nakon za njih standardne petogodišnje stanke i konceptualnog dragulja 'Lateralus' iz 2001. Na novom albumu polomila su se i lomit će se još dugo razna kritičarska i fanovska koplja, no na koncertnom polju to skupini Tool ne može nikako naškoditi. Jer njihov katalog uključuje neke od najboljih albuma što je malo žešći odjeljak rock glazbe dao unazad 15-ak godina, a raspon poklonika danas je toliko širok da se na njihovim koncertima bez problema vidjeti može 50-godišnji bračni par u majicama Led Zeppelin, kao i elektronski usmjerene tinejdžere s Orbital ili Aphex Twin obilježjima. Kao primjer konstantnog rasta popularnosti treba navesti suludi podatak da su Tool svoj solo koncert u Berlinu svirali u megalomanskoj areni Treptow koja prima gotovo 15.000 ljudi, a ispunjena je bila skoro do posljednjeg mjesta. U istom gradu Korn su svoj koncert odradili u Columbiahalle, u koju stane nekih 4.000 posjetitelja. Da će intervju teći glatko i bez problema nisam očekivao. Iskreno, sam intervju kao forma pitanja i odgovora nije me previše uzbuđivao jer bend pratim opsesivno već više od cijelog desetljeća te odgovore na sva pitanja koja bi me mogla eventualno zanimati odavno znam. Ono što me zanimalo je ulazak, barem na kratko, u taj mistični i od očiju javnosti tako pažljivo skrivani svijet skupine Tool. Kako što sam i pretpostavljao, i iza zastora sve je freakovski kontrolirano, svaki korak nudi neki krajnje bizaran detalj, a opsesivnost prog rokerskom "bigger then life" filozofijom na trenutke prelazi u avangardnu nakaradnost. Boljim poznavateljima benda dobro je poznat uvrnuti smisao za humor ovih majstora, a ironičnih detalja u backstageu ima na svakom koraku. Moj osobni favorit svakako je činjenica da bend nema svoje passeve tj odbija ih, tako da je na svim vratima u hodniku zalijepljen naštampani A4 papir s njihovim namjerno izdebiliziranim facama, a iznad papira veliki je natpis da su to članovi benda i da se njih jedine mora puštati gdje god žele ići, bez da ih se pita za backstage pass. Predobro. Mučio li je muku stari gospodin na vratima dok je Danny Carey nonšalantno prolazio kraj njega, a ovaj je u pola sekunde nekoliko puta u strahu gledao u smjeru papir - Danny, papir - Danny ne bi li bio siguran da je ovaj od stijene odvaljeni roker član benda. Dozvoljavam si vjerovati da je Carey jedva susprezao smijeh u tim trenucima. Originalno je intervju trebao odraditi spomenuti majstor, možda i najbolji živući bubnjar u rock svijetu danas, koji me sasvim propisno spalio pogledom prilikom našeg prvog kontakta očima. Tool jako paze da svoju zajednicu drže krajnje zatvorenom i da u nju puštaju što je manje moguće vanjskih elemenata te svaki ulazak "unutra" nekoga sa strane i nije baš dočekan sa zdravicom dobrodošlice. Njihov tour manager, striktno profesionalni i poslovno uglađeni Britanac, posjeo me u malu sobicu s dva stolca, uz objašnjenje da pričekam ovdje neko vrijeme, nikako ne izlazim van na hodnik i ne gledam previše okolo. Nakon nekoliko minuta tour manager se vratio u pratnji niskog muškarca, krajnje povučenog i neupadljivo obučenog. Maynard James Keenan, frontman skupine Tool, jedna od "najtežih" persona rock glazbe uopće, a za niže potpisanog i najbolji vokal što se ikada uhvatio mikrofona, uletio je, očito, umjesto Careyja za ovaj intervju. Zajebana situacija. Uz još jedan klasičan Tool detalj: dan je bio šesti šestog, dvije tisuće i šeste godine. A kada je odlazio i dao znak da intervju može početi, manager je naglasio "It's exactly six o'clock now". Odlično. Maynard James Keenan govori tiho, polako, rečenice su mu dobro odmjerene, a svaku riječ dobro odvaže prije upotrebe. Tokom cijelog intervjua gleda samo u pod ili sebi u krilo, skriven ispod neke vojne šilterice, a u oči sugovornika pogleda samo tokom prvog i posljednjeg stiska ruke. Tijekom intervjua, niti jednom. Na neka pitanja odgovara samo s "da" ili "ne", potpuno razbijajući onog s druge strane diktafona, a prvu minutu čak se krajnje nezainteresirano igra s mobitelom. To je Maynard. To su Tool. Mario: Voliš li Njemačku? Maynard: Naravno. Mario: Ja baš i ne. Prehladno; vrijeme i ljudi. Maynard: Vrijeme, da, ipak malo prehladno ovih dana. Mario: Novi album, možeš li mi ga staviti u kontekst prijašnjih Tool albuma, usporediti ga s prošlošću, ukazati na određeni progres ako ga ima? Maynard: Pojma nemam. Iz moje pozicije nemoguće je imati objektivno mišljenje. Tek kada objavimo idući album moći ću pričati o ovom albumu, kada prođe jedan ciklus u kojem će on biti aktivan. Sada je to teško reći, gotovo nemoguće. Moje oči i uši sada imaju subjektivne filtere, tako da ne mogu reći. Mario: Imam osjećaj da bend tokom promocije novog albuma puno više govori o politici nego ikada prije... Maynard: To nije istina, uvijek smo bili snažno politički osvješten band. Mario: U redu, ali tokom 'Lateralus' ciklusa taj segment sigurno nije bio u prvom planu. Maynard: Da, tada nismo toliko stavljali naglasak na politička pitanja. Mario: Danas mi se čini pomalo jeftino ukrcati se na taj vlak pljuvanja Busha jer kao da svi ponavljaju istu priču. Green Day, Dixie Chicks, Ministry, Kanye West i onda dođu i Tool s istim rečenicama. A vaša medijska istupanja do sada su uvijek bila miljama udaljena od istupa ostalih glazbenika, odnosno čak vas nikada nisu zanimale niti iste teme kao druge glazbenike. Zar je danas stanje tako usrano da svaki dan iz svih usta mora ići van da je Bush totalni moron? Maynard: O da, danas je totalni kaos. I neće biti nimalo bolje. Ljudima je, čini se, voda došla do grla pa traže nekakav izlaz. Kao da ljudi dolaze k svijesti konačno. Nešto će se dogoditi, promjena je aposlutno potrebna, iako ja nisam nužno optimist kada gledam u našu političku budućnost. Mario. Ali objasni mi onda kako je moguće da je Bush pobijedio na posljednjim izborima. Promatrajući situaciju iz svoje perspektive, imao sam osjećaj da su svi bili jebeni demokrati, ljudi su bili po ulicama, od Springsteena do mase repera, svi su svirali po anti-Bush skupovima, a na ulicama sam samo viđao pristaše onog drugog lika, mislim Kerryja... Maynard: To je zato što si dobivao krivu sliku. Čitao si demokratske i otvorene novine iz Bostona i Los Angelesa, gledao te TV kanale. Ali to nije prava Amerika. Ono što si vidio samo je malo zrno onoga što ta zemlja zapravo jest. Mario: Zar je tradicionalna, konzervativna Amerika još uvijek tako velika? Maynard: O da, jako velika. Ti ljudi rade ono što im se kaže i velika većina njih nikada se ništa ne zapita. Njihovim mozgovima izuzetno je lako upravljati. Sve što oni čitaju, gledaju, kupuju, sve čemu slijepo vjeruju, sve dolazi iz istog izvora. Svaka informacija koju oni dobiju prošla je kroz nekoliko filtera ne bi li bila oblikovana taman na način savršen za njih. Mario. Možeš li mi objasniti što za tebe znači riječ umjetnik. Čini mi se da je danas to uvjerljivo najizlizaniji pojam, posebno od strane Amerikanaca. Svatko je neki jebeni umjetnik, posebno od pojave Interneta; umjetnik ovoga, umjetnik onoga, svi su "artists". Maynard: Radiš da se prehraniš. Radiš da prehraniš svoju obitelj. Odgajaš djecu, pokušavaš im usaditi neke vrijednosti - kako se uzdržavati, brinuti za sebe i ljude oko sebe. Kako preživjeti. To je onaj dio koji radiš, dio koji odrađuješ. Onaj dio koji svi imaju usađen. Čisto preživljavanje. I onda uz to imaš umjetnost, koja predstavlja sve ono oko toga, sve ono iznad toga. Slavlje, opis svega dobrog i lošeg u životu, onaj dio zbog kojeg kod nekih svi ti kotačići i funkcioniraju, zbog nekog stvaralaštva. Mi svi radimo, svi odrađujemo, svi stavljamo kruh na stol, svi pokušavamo preživjeti. No, uz to neki imaju potrebu i stvarati, oplemeniti sve to, bez obzira donijelo im to kruh na stol ili ne. Umjetnost kod nekih po značaju izjednačuje elementarne životne stvari. Jer bez nje bi život bio nula, puko odbrojavanje vremena dok smo ovdje, od rođenja do smrti. Kod nekih je to i najbitniji kotačić. Mario. Gledao sam vas prije par dana na Rock am Ringu. Sjajan, ali opet tako čudan show. Svirali ste nakon Korn, koji su razvalili jer su takav bend. Čista masovka, dizalica za 50 tisuća ljudi. Nakon njih ste izašli vi sa svojom ipak hermetičnom, intimnom i duboko zatvorenom glazbom, barem za ovakav tip masovnih festivala. Neki ljudi pričali su tako glasno i dosađivali se da sam jedva čuo neke dijelove pjesama. Kako gledaš na to, smeta li te kada se bend nekada nađe u takvoj situaciji te misliš li da vaša glazba nikako ne može do kraja zaživjeti u takvih uvjetima? Maynard: Za to nemam nikakvo objašnjenje. Bili smo pozvani, došli smo i odsvirali. Mi nismo ti koji sastavljaju line-up niti određujemo išta što ima veze s festivalima na kojima sviramo. Uvjeti koje mi imamo ne odnose se nikada na druge bendove, niti na same događaje na kojima nastupamo. No moraš znati da, kao što si spomenuo, na takvim mjestima svira Korn, a oni ipak privlače tip publike koja luduje za McDonald'som. Također na spomenutom festivalu su kao posebni gosti pozvani Guns N' Roses, a na njih je vjerojatno čekala velika većina publike koju možda nije briga niti za Korn niti za Tool. Iz tko zna kojeg razloga oni samo čekaju Guns N' Roses i stoje u prvim redovima po cijele dane, možda ne ni zbog glazbe, već samo da vide što će se dogoditi, kakav to točno bend će se pojaviti. A što se nas samih tiče, mi s druge strane ovdje ne prodajemo puno albuma. Mi definitivno nismo veliki bend u Njemačkoj. Tako da ljudi ne znaju nove stvari, možda ne znaju niti stare stvari. Ono što znaju je da smo mi taj i taj bend, a reagirati na glazbu ipak ne mogu ako ne poznaju pjesme. To su sve sitni razlozi koji mogu objasniti atmosferu koju si opisao. Mario: Kod Korn je lakše, možeš skakati gore dolje sat vremena bez da znaš što bend svira. Maynard: Tako je. Dok ako gledaš i slušaš našu glazbu, na festivalu i to po prvi put, treba mnogo strpljenja i volje da se povežeš s glazbom na pravi način. Mario: Što ti je trenutno u CD plejeru? Maynard: Ništa. Mario: Baš ništa? Maynard: Ništa. Mario: Zar je današnja glazba takvo govno? Maynard: Ne, jednostavno sam apsolutno fokusiran na ovo sada. Ovo je jedina muzika koja me zanima u ovom trenutku. Mario. Imaš li kakve aktivne projekte sa strane u ovom trenutku? Maynard: Ništa. Sav moj fokus je u ovom trenutku usmjeren na ovaj bend. Dajem sve od sebe svaki dan, idem od koncerta do koncerta, pokušavam ostati zdrav, pazim na sebe i svoje zdravlje, razmišljam samo o svakom idućem koncertu. Mario: S obzirom da niste baš više balavci, kako podnosite duže turneje na drugim kontinentima, odvajanje od nekog svakodnevnog života na koji ste navikli dok niste koncertno aktivni? Maynard: Teško je, ne samo nama, vjerujem da je teško svima. Svako odvajanje od dragih stvari nije lako. Mario: Koliko misliš da vam je u rastu popularnosti pomogao ovaj razmak od 5 godina između albuma. Na jedan suludi način postali ste možda i jedini bend koji je popularizirao objavljivanje albuma u tako rijetkim periodima, preživjeli ste sve trendove i druge bendove koji albume izbacuju puno češće. Misliš li da bi se i vas ljudi zasitili da izbacujete albume recimo svake dvije godine? Maynard: O tome mogu samo nagađati jer mi ne izdajemo albume svakih godinu dana, niti svake druge godine. Da je to slučaj vrlo bih ti lako odgovorio. Kada bih znao formulu uspjeha, vjerujem da bi ju svi bendovi iskopirali od nas i napravili sve isto. No nema formule. To je meni poput udara groma - nikada ne znaš kako i kada će udariti. Tako je i s ovim, ne možeš pretpostaviti što će se dogoditi. Kada će izaći, hoće li pasti na plodno tlo, hoće li vani još biti ljudi kojima je stalo do toga? Mario: Želiš reći da te uspjeh svaki put iznenadi? Maynard: Na neki način da. Jer nemamo takav dodir s okolinom, ne pratimo toliko stanje u glazbi i trendove da bi mogli znati kako će ljudi reagirati na našu glazbu nakon što nas nije bilo jedno duže vrijeme. Mario: Ploča je procurila na net, ali ne tako rano ovoga puta. Koliko vas je to pogodilo, koliko je naštetilo prodaji? Maynard: Ne puno, album je bio zaštićen skoro do samoga kraja. Dok smo imali kontrolu nad proizvodom nije procurio. Jednom kada dođe u nepoznate ruke spreman si na sve. Mario: Novi album i turneja, vjerujem još jedan ogroman ciklus koncerata kao kod 'Lateralus'. Vjerojatno još jedna europska runda? Manynared: Da, svakako. Mislim da već do kraja ove godine, recimo u prosincu. Ništa još nije odlučeno niti potvrđeno, ali za sada se čini da se već krajem jeseni vraćamo u Europu. Deset minuta u ovakvim uvjetima iscuri nevjerojatno brzo. Na Maynardovo olakšanje. Kada se diktafon isključi i teme postanu ležernije, čovjek se ipak barem malo opusti. Iako su i tada stavovi tvrdi i bez popuštanja. Fotografiranje ne dolazi u obzir. Nikakvu muziku ne želi primiti, a na molbu da potpiše covere svog benda odgovara sa "u redu, ali samo 2"?!?! Ipak nakon pokojeg hrvatskog štosa, majstor smekša i potpiše sve. Posljednji stisak ruke i naklon poštovanja skidaju s njega hladnu masku… Razgovarao: Mario Grdošić mario@monitor.hr 14. lipnja 2006. Copyright © 1996. - 2006. Internet MONITOR		Linkovi: Službeni site '10000 Days' 'Lateralus'