Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Mastodon: Spremni smo za sljedeći nivo

Iako su trenutno hottest of the hot u svijetu metal glazbe, intervju s Mastodon nije bilo teško srediti. Momci su pristupačni, tour manager je sjajan momak, jedino su na trenutke malo prezaigrani. Tako da se basist i vokal Troy Sanders nakon ugodnog časkanja i pripreme za intervju doslovno izgubio, a Paul, tour manager, dobio lagani slom živaca. Kako nitko iz benda na ovoj turneji nema mobitel, Paul i vaš novinar tražili su bilo koga iz benda sljedećih 20-ak minuta. Negdje u hodniku na skroz drugom dijelu zgrade nabasali smo na bubnjara Branna Dailora, koji nije imao pojma gdje su mu kolege svirači. Posjeli smo ga na licu mjesta, dok ne odmagli, i porazgovarali o Mastodon danas.

Mario: Mala hrabra grupa mojih frendova zadnji vas je put gledala u Europi u veljači? Šta se zanimljivo od onda događalo u Mastodon kampu?
Brann: Hm, puno turneja. Zapravo ništa posebno osim sviranja, mislim da smo kružili Amerikom, imali nekoliko tjedana pauze između nekih datuma i sada nas evo ponovo u Europi.

Mario: Malo prije listam neki magazin i opet usporedbe s Metallicom i naslovi poput "Mastodon je nova Metallica". Da li vam takve stvari sada već smetaju polako?
Brann: Mislim, to je kao prvo veliki kompliment. Ali neki novinar je to počeo i sada se svi hvataju za taj vlak. Svi traže nešto novo, no opet vole to uspoređivati s nečim starim. Ali ne znam, ponekad to može i štetiti bendu. Evo neki dan sam vidio naslov "Darkest Hour jedu Slayer za doručak". Mislim stvarno malo pretjerano, ja bih prvi molio novinara da takvo nešto ne piše. Samo pumpanje bezveze. Ali, nemam pojma, novine se moraju prodavati, ljudi se pale na bombastične naslove i to je valjda to. Meni ovo s Metallicom ne smeta, a i iskreno, ne razmišljam baš o tome.

Mario: Mislim da ljude dosta zanima cijela ta Warner situacija? Znači sve je gotovo, sljedeća ploča izlazi na majoru?
Brann: Da, potpisali smo. Osjećamo da je to pravi potez i da je ovo trenutak kada ga moramo povući.
Mario: Razgovarao sam nedavno s momcima iz Dillinger Escape Plan, koji su također imali dosta major label ponuda. No kažu da je kod njih uvijek prevladao strah da tamo ne rade ljudi koji će znati dobro gurati bend, odraditi cijelu priču kvalitetno i podržati viziju benda.
Brann: Naravno, događalo se brdo loših poteza i krivih odluka. Ali mi vjerujemo ljudima u Warneru, imali smo gomilu sastanaka. Čine se OK momci, ima tamo nekih velikih glazbenih fanatika. Mislim da oni razumiju našu pozadinu, od kuda dolazimo i gdje želimo ići. Jasno im je da mi nismo radijski bend i da mi prije svega snimamo albume. Ne možeš očekivati od nas da ti damo dva jaka single i ostatak nekih filera za popuniti album.
Mario: Je li Warner bio vaš prvi izbor ili je postojao određeni rat izdavača među labelima?
Brann: Bili smo mi u kontaktu s više izdavača. Jednostavno, Warner se pokazao najkonkretnijim i zadovoljni smo onime što nam nude. To je stepenica više. Mi osjećamo da smo s Relapseom dostigli vrh i da trebamo krenuti naprijed. Naravno, može na kraju ispasti sjebano i skužimo da smo napravili ogromnu grešku. Možda ćemo lupati glavom u zid za godinu dana, tko zna. Ja osobno mislim da nećemo. Sve je stvar rizika, kojeg u prijelomnim trenucima moraš uzeti. Mi osjećamo da smo došli do prijelomne točke i spremni smo za sljedeći nivo. Nadam se da će sve ispasti OK. Naša glazba biti će dostupna većem broju ljudi. I to bez artističkog uplitanja od strane labela u ono što radimo. Meni je to dovoljno.

Mario: Kako sam skužio, niste imali u prošlosti baš puno ovakvih festivalskih iskustava?
Brann: Pa i ne, mislim da smo prošle godine odsvirali samo dva festivala u Europi. Evo, sada se ufuravamo. Meni se čini kul, pogledaš druge bendove, sretneš ljude koje nisi vidio dugo vremena. Sve je to zapravo kao neki veliki party, na festivalima je nastup možda čak i u drugom planu.
Mario: Da, baš sam danas gledao Meshuggah po opakom suncu, na prevelikom stageu, usred bijela dana. I bio je čudan feeling.
Brann: Pa je, ali su svejedno razvalili. Gledao sam i ja njihov nastup. Malo je to čudno, ali opet, takvi su uvjeti. Kada sviraš na tolikom stageu po danu, postoji toliko stvari koje remete koncentraciju. Gledaš svuda oko sebe, tražiš face po publici, ima brdo sitnica koje ti odvlače pažnju od svirke. Ja više volim male zatvorene prostore. Fokus na sviranje je onda potpun.

Mario: Nakon komercijalnog gašenja nu-metala, koji je dominirao metalom niz godina, sada se scena razlomila na brdo malih žanrova. Od nu-trasha preko metalcorea do tog novog vala američkog heavy metala. Gdje ti tu vidiš Mastodon?
Brann: Ja bih volio vjerovati da smo na neki način ipak bar malo posebni. Zapravo i vjerujem. Da imamo svoj zvuk i da ljudi to čuju. A ionako nikada nisam volio kada se žanr lomi na milijardu nekih mini sranja. Sve je to heavy metal i gotovo. Ja mislim da imamo u sebi komadiće različitih stilova i da nas to čini originalnima. Kad gledaš, mi možemo svirati s Converge i Isis, mogli bi svirati s Tool ili Queens Of The Stone Age, a i s Mars Voltom. Pašemo na dosta teritorija.

Mario: Mislim da bi s Tool pasali sjajno na neku foru, ako se malo ublaži prljavština i slomljena produkcija kakvu imate?
Brann: Vow, dobro si to opisao (smijeh ). Pa da, ja nas i vidim na nekom takvom nivou u budućnosti. Želio bih da ovaj bend ide u tom nekom prog rock usmjerenju. Meni osobno to je oduvijek bila najzanimljivija glazba. I doista bi htio da ubacujemo što više mistike, komplikacija i progresivnih elemenata u našu glazbu.

Mario: Nabrojao si malo prije neke sjajne bendove. Što ti je u plejeru trenutno?
Brann: Samo zadnji Mars Volta. Ništa drugo ne slušam. Totalno je to suludo, ali je istina. Kada nešto drugo svira, meni je odmah čudno i fuck, želim to izvaditi van i natrag na Mars Volta. Nevjerojatan band.

Mario: Razmišljate li već o idućem albumu il je ipak još prerano?
Brann; Razmišljamo, kako da ne. A i nismo jedan od bendova koji rade album tek kada uđu u studio. Pišemo po malo cijelo vrijeme, već postoji gomila rifova i dijelova. Onda kada zakoračimo u studio prođemo kroz sve to, smeće bacamo van, a od dobrih stvari radimo pjesme.

Mario: S obzirom da ste bend iz dubokog undergrounda koji se lagano penje prema vrhu, osjećaš li sada već neku veću promjenu? U odnosu vas prema bendu, fanova prema vama?
Brann: Ne znam, ponekad razmišljam o tome. Ja imam filing da je sve kao prvog dana. Ali opet onda vidim te neke naslove, rasprodamo neku malo veću dvoranu pa se zapitam. Ali uvijek postoje i gigovi nakon tih odličnih, gdje dođe nešto sitno ljudi, dvorana zjapi prazna, pa se spustiš brzo na zemlju. Ali opet, nije mi to toliko bitno. Ja ionako uvijek crpim energiju iz ljudi s kojima sviram, a ne iz publike. Jer znaš, publika je promjenjiva i neće uvijek biti tu. Na njih ne možeš računati. Oslanjam se na momke iz benda, s njima sam napravio te stvari, s njima sam sve prošao. Crpim iz njih energiju, i kada pogodimo filing, možemo svirati i pred praznom dvoranom, meni će i dalje biti odlično.

Mario: Financije danas, osjećaš li promjenu na bolje?
Brann: Taj dio je čudan. Mislim da smo trenutno u fazi kada je bend počeo zarađivati neki novac, ali ga ulaže odmah dalje jer se tek dižemo. Znaš, nije isto kada zarađuješ 5 ili 5 000 dolara. Lagano sada već trebaš imati računovođu, nekog tko će ti voditi papire, novac, malo paziti na te stvari. Bend postaje veći, kupuješ više stvari, mora sada taj stage i ličiti na nešto, veće platno iza nam treba. Sve te stvari ne padaju s neba, mi ih kupujemo.

Mario: Rijetko si doma, fali li ti to?
Brann: Zavisi kako kada. U Americi je ipak lakše. Ovdje je malo teže. Kada odeš u Europu na par mjeseci osjećaj zna biti prokleto čudan. Imam li ja dom više uopće, hoće li me ljudi poznavati kada se vratim, hoće li me moja mačka prepoznati? Zna biti čudno. Ali hej, obožavam ovo pa mi nikada nije ni palo na pamet nešto mijenjati.

Mario: Par brzinskih za kraj. Najdraži all time bend?
Brann: Genesis. Rana faza, s Peter Gabrielom.

Mario: Koliko dugo sviraš bubanj?
Brann: Od svoje 4. godine. Mislim, nije da sam odmah lupao svaki dan, ali tada sam prvi put sjeo za bubanj.

Mario: Najbolja ženska u glazbenoj branši?
Brann: Moja žena, hahahaha.

Sjajan bend, simpa momci. Kasnije te večeri odsvirali su najbolji koncert cijelog Rock Im Park festivala, a bilo je gotovo 100 bendova. Pitajte bilo koga tko je bio tamo.


Pričao
Mario Grdošić
mario@monitor.hr

18. lipnja 2005.

Copyright © 1996. - 2004. Internet MONITOR
 
 
Postava:
Brann Dailor - bubnjevi
Troy Sanders - bas, vokali
Brent Hinds - gitara, vokali
Bill Kelliher - gitara

Diskografija
'Lifesblood' EP; 2001., Relapse
'Remission'; 2002., Relapse
'Leviathan'; 2004., Relapse


Linkovi:
Službeni site

Relapse

'Leviathan'

Album godine po Kerrangu