Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Machine Head: Turneje je teže izdržati psihički nego fizički

Deset godina nakon objavljivanja kultnog prvijenca 'Burn My Eyes', američki metalci Machine Head posjetili su Zagreb. Dočekala ih je ugodno popunjena Tvornica, a nekoliko sati prije koncerta popričali smo s frontmenom Robbom Flynnom, vođom i zaštitnom znakom grupe.

Mario: Kako sam čuo, još jučer ste došli u Zagreb i imali slobodan dan. Jesi uspio vidjeti nešto od Zagreba, ili ste se držali hotela?
Robb: Da, nešto malo sam uspio vidjeti. Nismo imali nikakav auto, pa smo malo šetali u blizini hotela. I prve impresije su me malo iznenadile. Ne znam, možda sam bio pod utjecajem medija ili tko zna čega, sve što sam znao o Hrvatskoj saznao sam iz američkih vijesti. Pa sam očekivao nekakvu razorenu zemlju i teško siromaštvo (smijeh). A kad ono, vidim McDonalds, Subway, ono, vow. Kineski restoran, mislim jebiga, odsjeli smo u Sheratonu, a toliko ipak nisam očekivao (smijeh). Bili smo u nekom talijanskom restoranu, odmah iza ugla od hotela, i to je bila možda i najbolja talijanska kuhinja koju sam probao! Svi su govorili engleski, sve je bilo uredno i čisto, pogledavao sam se s momcima, kao, što je ovo?! Mislim, jebiga, ne želim vas vrijeđati ili ne znam što sad, ali tako možda mediji portretiraju Hrvatsku vani, ili sam barem ja dobio taj dojam. Očekivao sam dobiti sendvič od blata ili tako nešto (smijeh).

Mario: Imaš li inače naviku razgledati mjesto u kojem sviraš ili se držiš busa?
Robb<: Zavisi, ako imamo slobodan dan onda obiđemo malo grad. Ali ako nije slobodan dan, onda je to jednostavno nemoguće. Budim se tek oko 2-3 popodne, pa dok obavim par intervjua i odradimo tonsku, već se približi koncert na samo par sati. Tako nemam niti priliku prošetati okolo. U takvim situacijama sve što vidim su garderobe i ono malo kluba ili dvorane u kojoj nastupamo.

Mario: Gledao sam vas na ovoj turneji u Grazu prije mjesec i pol i sada evo vas ovdje bez da ste u tom razdoblju uopće bili doma. Ova turneja je ogromna, ako se ne varam 50 datuma, kako izgleda provoditi toliko vrijeme neprestano na cesti?
Robb: Da, ovo je jedna od najvećih turneja koju smo ikada radili. Prije dolaska ovdje bili smo u Australiji, pa direktno u Europu bez odlaska doma. Mislim da nam je ovo 73. dan na turneji, a imamo još tjedan dana za odraditi. Kada bude gotova, bit će to skoro 3 mjeseca konstantno na cesti. Sada smo već svi opasno željni doma, ali nije teško izdržati. Pogotovo jer ima koncerata poput ovog večeras, gdje nikada do sada nismo bili u 10 godina, pa to opet ima neki svoj element iznenađenja. Ali imamo toliko koncerata iza sebe i znamo što smijemo, a što ne smijemo raditi na turneji. Glava mora biti na mjestu i fokusirana na ovo što je bitno. Mislim da je psihički ovo puno teže izdržati nego fizički.

Mario: Tolika turneja, sjajan odaziv ljudi, a čini mi se da prije samo godinu-dvije budućnost i nije izgledala baš ružičasto?
Robb: Da, u pravu si. Prije dvije godine sjedili smo deprimirani i bezvoljni. Razmišljali smo 'ovo je grozno, stvarno smo u govnima'. Tako da je ovolika turneja i ovako sjajan odaziv ljudi nešto predivno i vrlo iznenađujuće. Pa se nimalo ne žalimo (smijeh).

Mario: Ovaj vikend snimali ste nastup u Londonu za DVD, kako je to izgledalo?
Robb: Ne samo jedan, već nekoliko koncerata. Bilo je prejebeno, dofurali smo pirotehniku samo za potrebe snimanja, ekipa je bila suluda, sve se jako dobro poklopilo.
Mario: Ima li taj DVD neki datum izlaska?
Robb: Mislim da će izaći u ožujku 2005.

Mario: Da se malo vratimo na ono razdoblje od prije par godina. Kakva je bila tada situacija s bendom, s obzirom na probleme s izdavačem?
Robb: Da, to je bilo jako teško razdoblje. Tokom cijele 2002. mi smo bili nepotpisani, nismo imali izdavača. Naš ugovor s Roadrunnerom je istekao, tokom 18 mjeseci bili smo bez izdavača.
Mario: Doista? To nisam znao!
Robb: Da. Čini mi se da ljudi misle da smo oduvijek bili na Roadrunneru, barem ovdje u Europi. Ali to nije istina, i europski Roadrunner nas je nogirao nakon isteka ugovora. Nismo to toliko iznosili u javnost, držali smo to za sebe dok se situacija malo ne raščisti. Tokom tog vremena malo smo radili nove stvari kao trojac, jer je Ahrue otišao. Ljudi nisu imali pojma što se s nama događa, promotori su nam i dalje nudili neke sjajne svirke, nastupe na nekim prestižnim festivalima. No, bend je u tom trenutku bio praktički mrtav. To je bilo strašno teško stanje, bili smo neprestano odbijani od raznih izdavača. Onda u jednom trenutku europski Runner nas je zvao, željeli su opet raditi s nama. I dok smo snimali album, cijelo vrijeme smo mislili da će se s vremenom i američki dio izdavača vratiti, no to nije bilo tako. Kad su odbili izdati album, to nas je dosta sjebalo. Našli smo se u situaciji da ćemo izdati album u Europi, a ne doma, na domaćem terenu. No, album je nevjerojatno dobro prošao u Europi, što je jako olakšalo stvari i u ostatku svijeta. Ovdje je album bio drugi najprodavaniji Roadrunnerov album u 2003., odmah iza Nickelback albuma. I onda odjednom svi izdavači iz SAD počeli su nas zvati, kao 'o momci, di ste, što ima, baš bi mogli razgovarati' (smijeh). Bilo je smiješnih i tragičnih situacija, no na kraju je sve ispalo odlično. Mi smo jedini bend u 25-godišnjoj povijesti Roadrunnera kojeg su oni odbacili i onda odmah natrag potpisali (smijeh).

Mario: Čini se da metal, onaj njegov žešći dio, opet postaje prilično trendy muzika među klincima. Kako ti vidiš scenu kao netko iznutra, koji prati sve uspone i padove posljednje desetljeće?
Robb: Trenutno je scena prilično zdrava. Iako iskreno, metal je u Europi uvijek bio jednako jak. Možda u Americi mediji to malo okreću, pa je sve zajedno jako nestabilno jer se trendovi mijenjaju preko noći, no ovdje je metal konstanta već duži niz godina. Ako gledam po nama, od kada smo se pojavili, uvijek smo tu negdje. Možda malo dolje, pa malo gore, no oduvijek smo tu negdje, barem što se koncerata tiče. Mediji sada možda malo jače guraju tu muziku, što je opet kul. No, isti ti ljudi prije 3-4 godine apsolutno su nas ignorirali, a sada dolaze i viču kako je metal zakon. Metal je uvijek bio zakon debilu! (smijeh).
Mario: Znači i vi ste jedan od bendova kojima je Europa jače tržište? Robb: O da, apsolutno. Uvijek je i bilo tako. Ne samo nama. Ne znam, evo ti primjer Sepulture. U SAD je 'Roots' prodan u 250 000, a 'Chaos AD' 350.000 komada. Što je opet samo po sebi suludo, jer svugdje u svijetu im je 'Roots' jača ploča. Samo u Europi prodali su milijun komada tog albuma. No, opet ima i bendova kojima je obrnuto, koji vladaju samo Amerikom. Ne znam, Amerika je jako nestabilno i promjenjivo tržište, tamo nema pravila, mogu te nevjerojatno dići preko noći i odmah pokopati sljedeće jutro. Europa ipak ima nekakvu jaču konstantu. A i, realno, mi ne očekujemo da ćemo prodati albuma kao Papa Roach, jer ne sviramo takvu glazbu. Mi nismo radio-rock bend. Ovo što sviramo ipak je ekstremno za neku radio-rock formulu glazbe. A i glupo se uvijek s nekim uspoređivati, tko je više prodao. Jer uvijek će biti netko tko će prodati više albuma od tebe, uvijek. Ako si Metallica, Beatles su prodali više od tebe. Ako si Beatles, dođe Michael Jasckson i proda više od tebe. Uvijek, do kraja vremena, biti će netko tko će prodati više. Ne treba se tako uspoređivati i omalovažavati svoj rad nekim brojkama. Ljudi nam i dalje dolaze u velikom broju na koncerte. I to u vremenu kada je diskografska industrija na koljenima, kada je koncertna industrija na koljenima i kada je velika većina bendova doživjela veliki pad. Mi možda nismo jako narasli, ali smo ostali na istom. Održali smo konstantu uspjeha. I već samo po sebi to je sjajan uspjeh.

Mario: Ajmo malo u neozbiljne vode. Mnoge žene koje se kreću u nekim, nazovimo to tako, rock-metal krugovima, smatraju te za jednog od najseksipilnijih frontmana. Najčešće se spominje upravo tvoje ime kada je to tema, uz recimo Chris Cornella i Jared Leta. Robb: Da, pa čuj, vidio sam i ja neke ankete na netu koje su me dosta visoko svrstavale na takvim nekim listama (smijeh). Ali nemam neko svoje općenito mišljenje o tome. Hvala bogu, u ovoj vrsti glazbe izgled još uvijek nije presudan faktor, pa se ljudi ipak ne fokusiraju toliko na to.

Mario: U dosta intervjua prilično si se pohvalno izražavao o nekim novim bendovima, pogotovo Lamb Of God.
Robb: Prvi Lamb Of God album je ludilo, stvarno strašna ploča. Ovaj novi je OK, no ipak malo zaostaje za 'As The Palaces Burn'. Ima dosta novih bendova, a i ponovo je taj neki moćan trash zvuk u igri, jako dobro isproduciran i na granici s hard-coreom, a mislim da smo mi s 'Burn My Eyes' bili pioniri tog žanra. U dosta bendova čujem neke naše elemente i nažalost moje mišljenje je da uopće ne dobivamo neke zahvale zbog toga. Lamb Of God recimo, čujem neke naše rifove unutra, Killswitch Engage, God Forbid, znaš ono, čujem harmoniju i pomislim 'hej, čekaj malo!' (smijeh). Također kada je prvi Korn izašao, bila je gore jedna stvar koja je imala rif iz 'Old'. Takve stvari se događaju, to mi zazvuči čudno i, iskreno, malo mi je glup osjećaj onda. Ali ajde.

Mario: No, ako kažeš da voliš Lamb Of God, nije onda da ti smeta čuti nešto što liči na Machine Head?
Robb: Pa, nije da mi smeta, samo nekako bih volio da to u neku ruku prođe zapaženo, da nas se barem spomene na neki način. Jer svi ti bendovi kada nabrajaju uzore spomenu cijelu kolonu bendova, a svi uvijek izbjegavaju spomenuti Machine Head. Pa jebiga, čovječe, čuo sam vaš album i zvuči mi kao da ste godinama pekli zanat uz 'Burn My Eyes' (smijeh).
Mario: Ma možda je ona fora da ne spomenemo kao uzor bend na koji očito vučemo?
Robb: Možda, ali je svejedno to glupo. Pa kada je 'Burn My Eyes' izlazio, naravno da sam kao uzore navodio bendove poput Metallice, Slayer, Pantere. Jer to smo slušali ko klinci, to su strašni bendovi. I na kraju krajeva, sitne dijelove tih bendova može se čuti i u našoj glazbi.




Pričao
Mario Grdošić
mario@monitor.hr

14. prosinca 2004.

Copyright © 1996. - 2004. Internet MONITOR
 
 
Postava:
Robb Flynn – gitara i vokali
Phil Demmel – gitara
Dave McClain – bubnjevi
Adam Duce - bas

Diskografija
'Burn My Eyes'; Roadrunner, 1994.
'The More Things Change…'; Roadrunner, 1996.
'The Burning Red'; Roadrunner, 2000.
'Supercharger'; Roadrunner, 2001.
'Through The Ashes Of Empires'; Roadrunner, 2003.

Linkovi:
Službeni site

Dobri su si s Roadrunnerom

Tekstići

MTV Head

Samo jedan od fanova