Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Gitare su u glavi
Cristian Machad iz Ill Nino: Za mene je glazba - glazba, ne pravim razlike

Simpatični klub Planet Music u Beču ugostio je 19.10. sada već kultnu Road Rage turneju, koja svake godine otprilike u isto vrijeme kruži Europom. Ove godine nastupali su Ill Nino, Spineshank i Chimaira, a mi vam donosimo intervju s Ill Nino, headlinerima ovogodišnje turneje i bend koji je medijski izuzetno narastao unazad godinu dvije, a trenutno momci promoviraju novi album 'Confessions'. U tour-busu naš Mario Grdošić porazgovarao je s frontmenom Cristianom Machadom.

Mario: Na početku čestitke na sjajnom uletu na Billboardovu ljestvicu albuma, ako se ne varam album je debitirao negdje oko tridesetog mjesta?
Cristian: Da, mislim da 33. mjesto, u prvom je tjednu otišlo blizu 30 000 kopija, što je sjajna brojka i jako smo zadovoljni.

Mario: Predstavi ukratko novi album ljudima koji ga još možda nisu čuli?
Cristian: U svakom slučaju nismo htjeli napraviti još jedan isti album, mislim da bendovi koji to rade na neki način bježe od napretka, bilo glazbenog bilo spiritualnog. A htjeli smo se i dokazati kao glazbenici, malo istražiti neka područja na koja prije možda nismo zalazili. Mislim da je svakako album korak unaprijed u odnosu na 'Revolution/Revolucion', a po dosadašnjim reakcijama fanova vidim da i oni dijele to mišljenje.

Mario: Europa, odnosno ova turneja do sada, tvoje impresije!
Cristian: Reakcije publike su odlične, mada me to i nije posebno iznenadilo jer su nas u Europi stvarno uvijek dobro primali. Ovdje u Austriji svirali smo samo jednom do sada, ne sjećam se imena tog događaja, znam da su bili Slayer i In Flames s nama.

Mario: Zanimljiva kombinacija!
Cristian: Da, i tada je reakcija bila doista dobra. Mislim da smo prilično univerzalan bend, i da možemo svirati s različitim bendovima i glazbenicima, i rijetko kada se dogoditi da Ill Nino ne paše. Ne znam, mislim da možemo svirati s Tool, kao i sa Slipknot recimo jer se ne ograničavamo na poseban žanr glazbe, kao niti na posebnu publiku. Pokušavamo proširivati horizonte unutar glazbe, približiti žestoku i agresivnu glazbu ljudima koji možda inače ne bi poslušali takvo nešto, kao i onim agresivnijim fanovima prići s melodičnijim i blažim dijelovima.

Mario: Gdje vam je najjače tržište, jer vidim da svirate puno po cijelom svijetu, gdje prolazite najbolje?
Cristian: Hm, mislim da je danas situacija podjednaka između SAD i Europe. Da si me pitao prije godinu dana, definitivno bih rekao Europa, posebno Britanija. Sada se stvari lagano okreću u korist Amerike jer nas tamo izdavač jako gura, a i mediji su nas malo jače uzeli, pokušava nas se ugurati u taj neki val novih i jakih nadolazećih bendova. Mislim da nas u SAD nisu znali izreklamirati do sada, znaš, izgledamo kao ljudi iz đungle, kako i gdje to promoviraš?

Mario: Da, slaba je metal scena u đungli!?J
Cristian: Da, baš to, mislim da nas je bilo teško zgurati u nekakve kalupe, a to je onda uvijek s tržišne strane mali problem za bend jer se moraš sam dokazivati svirajući veliki broj turneja dok te i mediji ne povuku pa možda onda lakše dođeš do novih fanova.

Mario: Koliko ste uopće prodali kopija prvog albuma u SAD?
Cristian: 150 000.

Mario: To je sasvim u redu.
Cristian: Da, za mladi bend u kojeg realno nije uložen nikakav novac to je jako dobro. Sve smo napravili sami na turnejama s drugim bendovima i nismo imali niti jednu baš ogromnu turneju osim Ozzfesta. Mada je do Ozzfesta album otišao u 130 000 primjeraka, pa nije da je taj festival baš presudio ili posebno pogurao album, kao kod nekih bendova. Ima bendova kojima Ozzfest jako pomogne, ne znam, Disturbed ili Mudvayne recimo, za vrijeme trajanja Ozzfesta njihovi albumi su počeli nestajati iz CD shopova, zbilja ih je taj festival jako gurnuo naprijed. Mi smo album prodali na osnovu manjih koncerata, otvarajući za druge bendove poput Soulfly, Fear Factory, Machine Head.

Mario: Kako zarađujete novac, koliki dio dolazi od turneja, a koliko od prodaje albuma?
Cristian: Trenutna situacija je da na turneji zarađujemo prosječan novac, recimo normalne dnevnice jednog radnika u SAD. A i sedmero nas je u bendu, pa se dijeli više nego kod nekih bendova. Većinu novca dobivamo od prava na naše pjesme, od prodaje albuma, stavljamo pjesme na soundtrackove, prodajemo prava na neke od njih i tako dolazi novac. Volio bih da neke od tih stvari ne moramo raditi, ali ako želim živjeti od glazbe to je nažalost jedini način.

Mario: Gledao sam jednom neki intervju gdje si rekao da si veliki fan r'n'b i hip-hop glazbe. Što još preferiraš slušati izvan Ill Nina?
Cristian: Da, imao sam drugačije odrastanje od mnogih pa su mi i glazbeni korijeni nešto drugačiji. Odrastao sam u Južnoj Americi. Ja sam iz Venecuele, tako da nisam bio izložen heavy glazbi u mladosti, nisam odrastao kao metalac. Za mene je glazba jednostavno glazba, ne pravim razlike. Ne moram i ne trebam nikome ništa dokazivati. Ne moram sad sjediti ovdje s tobom i srati da su mi Slayer i Pantera najveći zakon, jer je to glupo. Unazad godinu dana je postalo jako pomodno govoriti da je tvoj bend najžešći na svijetu i da ti slušaš samo najžešće bendove ikada i da će novi album razvaliti sve živo. Odjednom sada svi govore da cijeli život slušaju samo death-metal. Pa? Svirao sam u death-metal bendu, svirao sam black-metal, kao i latino glazbu. Nemam što nikome dokazivati. Mogu slobodno reći da sam svirao gotovo sve vrste glazbe. Bio sam u punk-rock bendu, onda u jednom NY hard-core projektu. Znaš, smeta me onda kada mi se netko pozove na nekakvu žestinu i heavy preseravanja.

Mario: Dosta toga se i čuje u Ill Ninu.
Cristian: Upravo tako. Jer se ne zatvaramo u jednu vrstu glazbe. Ljudi danas misle daako si melodičan bend ne smiješ imati prežestokih dijelova, ili ako si ekstremniji bend ne smiješ imati prenaglašene melodije. To je glupo. Po meni je baš to čista prodaja. Kada se držiš formule i pratiš već uhodanu stazu. Na primjer skladba 'Rebirth' na novom našem albumu je možda i nešto najžešće što smo ikada napravili, ali tu je onda i totalno blagi reggae dio, što je ono što jako volim čuti u pjesmi, širok spektar utjecaja.

Mario: S kim bi volio svirati, a nisi do sada, nekakva turneja iz snova?
Cristian: Moja turneja iz snova teško je izvediva, nažalost. Jako bih volio svirati s originalnom postavom Sepulture, to bi bilo sjajno. I s originalnim Rage Against The Machine, ali izgleda da ću teško doživjeti taj dan. Hm, čekaj da se sjetim…volio bih svirati sa Santanom negdje, da mu otvorimo koncert, iako, ne znam baš da bi posebno dobro tu pasali. Da, s Korn definitivno i Deftones.

Mario: Nikada niste svirali s Korn, ni s Deftones?!
Cristian: Ne, znam da je čudno, odsvirali smo toliko koncerata i festivala, ali nismo s njima nikada svirali. Iako bi trebali navodno svirati s Korn neke radijske festivale u Americi krajem ove godine, ali vidjet ćemo još što će biti s tim.

Mario: Jesi li još uvijek glazbeni fan, imaš li vremena pratiti neke bendove, biti fan u pravom smislu riječi, oduševljavati se glazbom kao nekada?
Cristian: O da, definitivno. Posebno sam osjetljiv na bendove koji zaslužuju puno više, koji su tako jebeno dobri, a mediji ih zapostavljaju. Recimo posljednji Glassjaw je nevjerojatan album, stalno ga slušam. Onda 36 Crazyfists je sjajan, u mom je plejeru već mjesecima. Trenutno prolazim i kroz neku The Cure fazu, često ih slušam. Općenito, kada izađe album koji mi se posebno svidi, ako ga osjetim da je to iz srca, slušat ću ga cijelo vrijeme. Po danu, po noći, zaspat ću uz njega, sa slušalicama na ušima. Možda i jedini ekstremni bend kojeg puno slušam i cijenim su In Flames. Oni to ne rade zato što vole biti super-žestoki ili ne znam što, oni su prije svega sjajni glazbenici i ljudi koji to strastveno rade, to se čuje u njihov glazbi. I čuje se taj veliki melodijski utjecaj, koji pomiješan s brutalnošću daje odličan krajnji rezultat. Oni su mi doista dragi bend.

Mario: Tvoje mišljenje o cijeloj downloading priči, prženje CD-a, skidanje glazbe s neta?
Cristian: Pa gledaj, prodali smo u SAD 150 000 albuma, a pouzdano mogu reći da je album skinut još oko 100 000 puta s neta. To mi daje na pravo da kažem da u SAD danas ima nekih 250 000 do 300 000 Ill Nino fanova. No, da li bi naša izdavačka kuća bila puno sretnija da su svi oni kupili album? Naravno da bi. Za svaki novi bend koji se tek probija, downloadanje je dobra stvar. Jebeno dobra stvar. No za bend poput Deftones recimo, downloadanje je pušiona. Oni su 'White Pony' prodali u jedva milijun primjeraka, a taj album bi po meni trebao otići u trostruko više kopija, minimalno. To je fenomenalna ploča. I imam osjećaj kao da cijeli svijet ima taj album, razumiješ? Svi pričaju o njemu, svi ga imaju, sve se čini super. No, pogled na tiraže i nije tako super, za njih. Onda kada tu ubacimo skidanje mjuze i prženje, vidimo zašto su rezultati takvi. Dva milijuna ljudi skinulo je taj album s neta. No, opet, s Ill Ninom je slučaj na prvom albumu bio opravdan. Puno smo turirali, izborili se sami za te tiraže. Fanovi sada trebaju kupiti novi album, pomoći bendu, jer bez novca izdavačka kuća neće slati bend na turneju. Ako se bend dobro prodaje izdavačka kuća ulaže dalje u njega, šalje ga na dobre turneje i nastavlja s dobrom promocijom. Ako bend ne prodaje albume, zašto bi ga izdavač slao na turneju i upuštao se u rizični trošak? Krenu li stvari po lošem, bend u takvoj situaciji može očekivati i nogu u dupe od izdavača.

Mario: Postoji li već sada nekakav plan za Ill Nino, recimo za sljedećih 6 mjeseci?
Cristian: Da, manje-više uvijek imamo isplaniranih nekoliko sljedećih mjeseci unaprijed. Nakon ove turneje vraćamo se doma, ja dobivam curicu sredinom studenog...

Mario: Doista, čestitam!
Cristian: Hvala. Nakon toga raditi ćemo te radijske festivale do negdje prije Božića, pa onda odmor za praznike. Nadamo se da se nas P.O.D. uzeti da im otvaramo ogromnu američku turneju početkom sljedeće godine, a nakon toga krajem proljeća/početkom ljeta iduće godine ponovno u Europu na ogromne festivale i nadam se nešto solo datuma.

Mario: Set lista na ovoj turneji?
Cristian: Sviramo 10 starih pjesama i 5 s novog albuma. Izabrali smo dakle najbolje s prvijenca, te polagano privikavamo publiku na neke nove materijale.

Mario: Kako se vidiš u nekoj daljoj budućnosti, nakon Ill Nina? Koliko se i dalje vidiš u glazbi?
Cristian: Da, volio bih ostati u glazbi što je dulje moguće. Prije svega raditi s mladim bendovima, pomoći im da budu što orginalniji. Ne zanima me toliko tehnička strana svega toga; produkcija, studio, miksanje. Više me zanimaju same ideje, struktura pjesama, aranžmani, volio bih na tome raditi s mladim talentima. Jer heavy glazba danas postaje dosadna, ljudi više ne znaju što bi napravili, pa se stalno vraćaju nečemu. Kao fora je reći «hej, zvučimo kao iz osamdesetih». Meni je to jadno jer osamdesete su završile s krajem osamdesetih. Rađe se okrenimo 2010. i da vidimo tko može najbolje gurati glazbene granice prema naprijed, a ne vraćati se stalno u prošlost.

Mario: Spominješ često Sepulturu i Soulfly u razgovoru. Tko ti je danas draži, Sepultura ili Soulfly?
Cristian: Hm…teško, jako teško pitanje. Mislim da je puno lakše reći Maxu i ostalim momcima iz Soulfly - «hej, 'ajde probajte biti Igor i ostatak, probajte nastaviti taj niz nakon 'Roots' albuma». Puno je lakše to reći njima nego Igoru, koji bi u toj prilici trebao Derricku reći, ajde probaj nastaviti tamo gdje je Max stao! To je nemoguće. Ja to tako gledam i doživljavam. Jednostavno priča se nakon 'Roots' negdje morala razviti. Prvi Soulfly album za mene je u svakom slučaju snažniji nego 'Against'. Jer tamo se čuje nekakav progres. Progres na 'Against'? Nikako, bar ga ja ne čujem. Mislim, i dalje volim tu glazbu i razumijem ju i shvaćam otkuda ona dolazi. No, to jednostavno više nije bilo to. Iako je Derrick odličan momak i ne volim da se pritisak vrši nad njime jer to nije pošteno.

Mario: U mnogim intervjuima ostavljaš dojam velikog ljubimca žena, često razgovor skrećeš na te teme.
Cristian: Da, obožavam žene, česte su teme mojih razgovora, nemam tu što skrivati.

Mario: Reci mi onda svoj neki top 3 žena, iz glazbene industrije recimo.
Cristian: Uf, teško, teško! Mislim, J. Lo je kraljica, znaš, možda je to isfurano danas, ali ona je tako dobra, za mene je ona pojam žene. Onda Shania Twain recimo, i Shakira definitivno. Privlače me prije svega latino žene, a Shania Twain gotovo da ima taj neki španjolski dodir.

Mario: Shania Twain?! Pa di si to u njoj vidio?
Cristian: Ne znam, ima, ima nešto…

Mario: Salma Hayek?
Cristian: Da, Salma definitivno. Od ovih mlađih Christina, iako je nekada Britney vladala. Ma zapravo, znaš šta je najbolje, kada uhvatiš latino curu s plavom kosom, to je recimo moj tip ako moram birati. Slobodan sam, dobivam dijete, no nisam sa tom ženom, ne želim se dovesti u situaciju da odlazim na turneju, nema me po pola godine, a kući ostavljam ženu i dijete. Brinuti ću se za curicu koliko god budem mogao, no nisam se još spreman smiriti.




Pričao
Mario Grdošić
mario@monitor.hr

11. listopada 2002.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR
 
 
Diskografija
'Ill Nino' EP; C.I.A., 2000.
'Revolution/Revolucion'; Roadrunner, 2001.
'Confessions'; Roadrunner, 2003.

Postava benda
Dave Chavarri - bubnjar
Jardel Paisante - gitarist
Cristian Machado - pjevač
Danny Couto - perkusionist
Ahrue Luster - gitarist
Laz Pina - basist

Linkovi
Službeni site

Tekstovi pjesama

Glazba je lijek

Ill Nino svijet

'Revolution/Revolucion'

Izdavač