Glazba - Internet MONITOR  


« povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Vruća, vruća vrućina
Hot Hot Heat: Mi smo oaza mira i zabave


Za ovih 9 godina boravka u SAD-u, mudro sam zaključio da bi se stvari koje mi idu na klinac (ovdje ne ubrajam Busha, Collina i Dicka, što je zapravo dodatni bol mome muškom ponosu) mogle opisati kroz prizmu Četiri Zoranova Zakona:

I Zakon
Ako je osoba ženskog roda te svojom težinom svojom prelazi granicu od 200 kg "žive vage", istoj nije dozvoljeno da nosi lastex hlače ili mini suknju. Ukoliko ista to ne ispoštuje onda ona krši I Zakon što onda povlači s sobom i određene konsekvence o kojima ja sada ne mogu ovdje puno govoriti, tj. pisati.

II Zakon
Ukoliko je osoba muškoga roda te se nalazi u kakvome rock klubu, onda istoj nije dozvoljeno da u totalno zamračenom klupskom prostoru nosi crne sunčane naočale. Izuzetak je samo Keith Richards, no ukoliko to nije tvoje ime i prezime onda f u c k o f f!

III Zakon
Ovaj zakon se odnosi na bijele čarape. No, za razliku od hrvatskih asocijacija na dotične, ovdje je ponajprije riječ o ženskom rodu. Vrlo ružan običaj. Treba se promijeniti i to što prije. Svako jutro, za vrijeme opuštene vožnje ka mome uredu, na tramvajskim i autobusnim stajalištima dragog mi i milog Pittsburgh grada, vidim žene koje na regularne "najlonke" navuku bijele sokne pa onda sve to začine s bijelim tenisicama. Kada se tome doda nezaobilazna činjenica da su iste odjevene u haljine, suknje te poslovna odijela, onda se ovaj III Zokin Zakon mora uzeti za ozbiljno, bez ikakvih zajebancija. Nije sala vozit' se ka poslu i doživjet' takav stilsko-vizualni sok prije negoli 100-ta jutarnja kava oplemeni moj želudac.

IV Zakon
Ovaj zakon se isključivo odnosi na mlade i stare rock grupe. Ukoliko rock grupa ima živi nastup, onda istoj nije dozvoljeno da se "štimaju" između svake jebene pjesme. Nije to ispravno! Nije to dobro! U publici nisu sve sami vrhunski muzičari tako da vjerojatno u 95% slučajeva nitko neće zaključiti da je "plink" trebalo biti "plonk". Dakle, nema potrebe da se publika tretira kao da su svi jedan veliki Paco de Lucia. Treba sve da bude: "Jen', dva, tri…Let's goooooo…". Ukoliko rock grupa ne ispoštuje ovaj Zokin Četvrti Zakon, dao Bog da joj izgorila sva oprema.

Ako se ispoštuju ova Četiri Zakona, život može da bude daleko interesantniji i zabavniji. Za to je dokaz i moj nedavni posjet koncertu mlade kanadske rock grupe Hot Hot Heat, te intervju s frontmenom benda, Steveom Baysom. Na ovoj svirci nije bilo djevojaka s 250kg "žive vage", u odjevnim predmetima poput lasteks hlača, bijelih sokni navučenih preko najlonki, a nije bilo niti mangupa s crnim sunčanim naočalama u potpuno zamračenom rock klubu. Što je najvažnije, moje uši i oči nisu bile izložene rock grupi koja bi nakon svake druge pjesme stala s svirkom i započela s bjesomučnim štimanjem instrumenata proizvodeći vrlo bolno zvučno iskustvo poput "plink, blank, te im neizbježno plonk". Dakle, grupa se zove Hot Hot Heat, imaju duge kose, dolaze iz Kanade, djevojke ih jako vole, dobro sviraju, dobro izgledaju, djevojke ih vole (tek da se zna), muškarci ih puno ne vole (a to je zbog djevojaka koje ih jako vole), imaju prisan, ljudski odnos s publikom (u kojoj je puno djevojaka) i s obje noge su na zemlji što će reći da ih fantastična prodaja njihovoga dugosvirajućeg CD prvijenca 'Make Up The Breakdown' te MTV-ovo bjesomučno isfuravanje njihovog inteligentnog video-spota za pjesmu 'Bondages', nije niti malo promijenilo, il' što bi Milić Vukasinović nekada davno rekao: "Nije mene slava nimalo izmijenila. Ja i dalje više volim burek od ribe".

Hot Hot Heat su bend koji je muzički rođen u kanadskom gradu Victoria koji s svojih 75 000 stanovnika baš i ne predstavlja idealnu polaznu točku za rock bend koji danas kotira kao jedna od najpopularnijih svjetskih rock grupa nove MTV generacije što umnogome objašnjava već spomenutu "udarničku radnu akciju" MTV ekipe da video spot pjesme 'Bondages' konstantno vrti na svojim VJ's programima . Na koncertu gdje je obavljen intervju svirali su nekih sat vremena, taman koliko je bilo dovoljno da se odsviraju sve pjesme s gore spomenutog CD-a, i za cijelo vrijeme svirke pjevač i klavijaturist Steve Bays kretao se poput lava u kavezu. Mijenjao je lijevu stranu bine s desnom i obrnuto, brzinom "rock garažne svjetlosti" stalno komunicirajući s publikom. Mikrofon je za tih sat vremena dobio dostatnu dozu pljuvačke jer Steve vrlo dobo zna da "mikrofon može da bude bez hrane, al' nema šanse da preživi bez fluida". U narednom intervju možete pročitati kako mlađahni Steve Bays objašnjava filozofiju ovoga benda te što ocčkuju od vremena budućeg.

Zoran: Znajući da ste napravili značajan muzički zaokret u svojoj karijeri, od onoga što bi se moglo nazvati vašim punk hard-core iskustvom od prije tri-četiri godine pa do kompletno modificiranog zvučnog izraza zabilježenog na 'Make Up The Breakdown', bilo bi fino da nam objasniš tko su zapravo Hot Hot Heat!
Steve: Da, to je točno. Kada smo započinjali kao grupa najvažnije nam je bilo da zvučimo teško i sirovo, no s vremenom smo se malo bolje upoznali sa svojim instrumentima tako da smo počeli razmišljati kako o tehničkim stvarima vezanim za našu svirku, tako i o pisanju vlastitih pjesama i skladanju. Ja sam s Paulom [Hawleyem, bubnjarem] svirao u različitim bendovima još dok smo bili u srednjoj školi. Čak smo snimili i neke demo materijale na četverokanalnom uređaju pa smo to kasnije objavili i prodavali na koncertima. Vrlo dobro se sjećam da sam na jednom od tih koncerata potpisao 39 kopija te demo snimke ljudima koji su to kupili bez ikakve prisile. Ha-ha-ha… Bitno je znati da je jedna izdavačka kuća iz Vancouvera objavila ove naše materijale, što će reći da smo mi imali snimljen i objavljen material još i prije nego što ćemo promijeniti naš muzički izraz. Pod imenom Hot Hot Heat se pojavljujemo od 1999. godine.U to vrijeme je došlo i do fizičkih promjena u našem bendu - ja sam preuzeo i ulogu pjevača, a ne samo klavijaturiste. Dakle, s tom izmjenom je došlo i do toga da se okrenemo i nešto sofisticiranijem, ali jos uvijek malo "težem" zvuku. Recimo, ja i dalje nastojim da klavijature imaju značajan udio u našem muzičkom izrazu. Mislim da je još jedna ključna stvar u svemu tome bio i dolazak Dantea DeCaroa u grupu. Njegov način sviranja gitare donio je tu kvalitetu koju smo pokušavali pronaći već jedno izvjesno vrijeme. Sve u svemu, poanta je u tome da smo mi željeli imati taj muzički izazov ispred nas koji nas konstanto motivira da težimo ka perfekcionizmu i napretku.

Zoran: Ti si odrastao u Victoriji , kanadskom gradu od nekih 75 000 stanovnika. Jesi li ikada kao dječarac i pomišljao da ćeš se jednoga dana morati uhvatiti u koštac s nečim što se zove "svjetski popuralan rock bend"?
Steve: Svi članovi benda, ne samo ja odrasli su u Victoriji. Točno je da je ovo mali grad, ali je bio i još uvijek jest dovoljno veliki da u njemu postoji određena glazbena scena. Ja sam odrastao s dosta punk-rock koncertnih aktivnosti i to je na izvjestan način svima nama davalo taj osjećaj pripadnosti nečemu što je dio te velike svjetske glazbene slike. Svi smo mi kao klinci svirali u dosta različitih grupa što će zapravo reći da nam veličina grada u kome smo odrastali nije uskratila zadovoljstvo da radimo ono što volimo i u čemu smo dobri.

Zoran: Slušajući ovaj album s mnogobrojnim muzičkim utjecajima baziranim na zvuku bendova s početka 80-tih moram te upitati "point blank", koliko si zapravo star?
Steve: Ja imam 24 godine i osjećam se doista kao netko s 24 godine. Ha-haaha… Logično je da ljudi usporede naš zvuk s, recimo, The Cure ili XTC ili ranim U2. Sve su to bendovi čiji smo mi fanovi, ništa tu nema neobičnog.

Zoran: Kada si shvatio da je rock glazba zapravo tvoj izbor glede profesionalne karijere?
Steve: Sve do prije dvije godine ja se nisam bavio tim ozbiljnim razmišljanjima u kojima je rock muzika zauzimala konačno mjesto glede moje profesionalne karijere. Radio sam dosta različitih dnevnih poslova još dok sam išao u školu jer od sviranja se nije moglo živjeti. Možda životariti, ali ne i doista solidno živjeti.

Zoran: Pretpostavljam da su se s ovim prvijencem stvari izmijenile iz korijena i to na pozitivno?
Steve: O, da! Definitivno! Ha-haaaha… Zapravo, još dok je ovaj album bio u svojim prvim povojima ja sam znao da je muzika ono čime se želim baviti i čemu se želim u potpunosti posvetiti.

Zoran: Ne djevojkama?
Steve: Oh, neeeeee… Djevojke su bitan dio mog života. Ovdje govorimo o profesionalnom životu, a ne o privatnom životu, ha-ha-ha… Ja sam zapravo još uvijek u potrazi za djevojkom s kojom bih imao stalnu vezu.

Zoran: Mislim da će ti ova izjava na narednim koncertima zadavati dosta glavobolje jer će svaka djevojka nastojati da osvoji epitet "stalna".
Steve: Ha-ha-ha… Kada malo bolje razmislim mislim da si u pravu. Možda nije trebalo s ovim stvarima izaći u javnost. No, ja ću zasigurno znati prepoznati kada se pojavi "ona prava".

Zoran: Da se vratimo glazbi i tvome odrastanju. Jesi li imao podršku svojih roditelja kada si im rekao za svoj interes glede muzike?
Steve: Ne, doista. Moji roditelji su bili više kao i većina drugih roditelja koji žele vidjeti svoju djecu kao liječnike, odvjetnike i tome slično. Nisu bili pretjerano oduševljeni mojom odlukom da rock muzika postane prioritet u mom životu. S našim Paulom, recimo, je kompletno drugačija priča. Njegov otac je bio muzičar i kao takav ne samo da je imao razumijevanja za to da mu se sin bavi rock muzikom, nego je čak uzeo i aktivno učešće u svemu tome pa je učio Paula da svira gitaru. Naravno, danas je druga priča. Moji roditelji vide posve jasno da izbor koji smo napravili nije bio uopće loš.

Zoran: Je li točno da si u srednju školu išao zajedno s Nelly Furtado?
Steve: Da, mi smo prijatelji i zajedno smo išli u srednju školu. To ti opet ide u potvrdu mojoj izjavi da Victoria kao mali grad može da proizvesti velike svjetske muzičke zvijezde. Ha-ha-ha…

Zoran : Jeste ti i Nelly Furtado muzički surađivali u to vrijeme?
Steve: Ništa od toga nije bilo. Mi jednostavno dolazimo iz dva kompletno različita muzička svijeta. Ona je bila više r'n'b muzički orjentirana, a mi smo se više isfuravali na heavy punk-rock zvuk. Ja nisam bio dobar u onome što je ona radila, a ona nije bila dobra u onome što sam ja muzički radio tako da tu nije došlo do muzičke suradnje između nas. No, i dan danas se povremeno vidimo i čujemo i zaključak je da imamo obostrano razumijevanje i uvažavanje za ono što radimo.

Zoran: Misliš li da kao kanadski bend imate dovoljno medijske zastupljenosti u SAD-u?
Steve: Kako da ne! Čak i previše. Uopće nismo to očekivali. Plan je bio da objavimo album za indie izdavačku kuću, što smo i uradili snimajući cijeli album za nekih šest dana. Sve što smo očekivali je bilo da konačno vidimo kako naše stvari zvuče kada su snimljene u profesionalnom studiju. Nitko nije očekivao da će album dobiti toliko pažnje u američkim medijima. Zapravo, ona moja romantična strana, koja bi se mogla opisati dječačkim snom priželjkivala je da imam bend čije slike će se nalaziti na naslovnicama magazina, čiji će se album nalaziti na top listama, itd… No, ona moja racionalna strana nije doista očekivala ovu vrstu uspjeha i medijske pažnje.

Zoran: Kako je došlo do toga da snimite 'Make Up The Breakdown' za indie izdavačku kuću Sub Pop iz Seattlea?
Steve: Ljudi iz Sub Pop su nas kontaktirali jer su čuli onaj naš demo material objavljen za izdavačku kuću iz Vancouvera. Sjećam se da smo, na njihov zahtjev, na brzinu snimili neke naše pjesme doslovce u jednoj garaži te im to poslali u Seattle. Njima se to dopalo i došli su do zaključka da bi bilo produktivno i za nas i za njih da nam oni objave album za SAD tržište. Oni su tražili da odmah objave nešto od našeg materijala tako da smo za Sub Pop objavili i naš EP 'Knock, Knock, Knock'. Onda smo potpisali ugovor za samo jedan album što je bilo apsolutno fer s njihove strane. Ukoliko album prođe OK mi smo mogli odlučiti ili da ostanemo s njima ili idemo s većom izdavačkom kućom.

Zoran: Album jeste prošao dobro i sada ste već bend koji ima ugovor s mnogo većom izdavačkom kućom, s Warner Brothers.
Steve: Točno. I osjećamo se dobro zbog toga. Ha-ha-ha… Mi smo zapravo potpisali za Warner dan prije negoli je Sub Pop objavio nas album. Zapravo ljudi iz Warner Brothers su dolazili na naše koncerte još i prije negoli smo mi imali ugovor s Sub Pop. Za mene je bila izuzetna čast vidjeti da su oni pokazali interes za Hot Hot Heat. Oni su se kao izdavačka kuća jako promijenili. Pobjegli su od komercijalizacije i okrenuli su se mladim bendovima koji svojim radom proizvode kvalitetan rock zvuk. Uostalom, za istu tu kuću snimaju i REM, The Hives, The Flaming Lips. Nama je samo važno da oni shvate da nama nije cilj da "igramo samo jedno ljeto". Za sada sve izgleda OK jer u pitanju je obostrano razumijevanje između nas i Craiga Aaronsona koji je ispred Warner Brothers i potpisao ovaj ugovor s nama.

Zoran: Jesi li očekivao da će pjesma 'Bondages' odskočiti od svih drugih i postati svjetski hit?
Steve: To jeste iznenađenje. Vjerojatno 5 dodatnih pjesama s ovog albuma zaslužuje da se nađe na singlu kao potencijalni hitovi. Nisam mogao ni pretpostaviti da će se ova pjesma vrtjeti pet puta na dan na svim vodećim komercijalnim američkim radio stanicama, pa naposlijetku nisam očekivao niti da će nam MTV dati toliko prostora s našim video spotom.

Zoran: Kako je došlo do toga da "producentska palica" na 'Make Up the Breakdown' pripadne nekadašnjem producentu Nirvane, Jacku Endinu?
Steve: On je producirao jedan od nama dragih indie bendova iz Vancouvera. Mi smo smatrali da je njegova produkcija na tom albumu bila izvrsna, a u isto vrijeme znali smo da taj bend nije potrošio velike novce na njegovo snimanje. Nama je to bila jako važna informacija jer nismo imali dovoljno novca da bi se upuštali u kojekakve ekskluzivne avanture glede snimanja u studiju. Raditi s Jack Endinom je bilo pravo zadovoljstvo. On je nesto kao kum grunge zvuka. Mi smo željeli da naš studijski rad zabilježi na način kako mi zvučimo uživo. na koncertima, a Jack je to u potpunosti napravio s ovim albumom i definitivno zaslužuje veliki kredit za kompletan uspjeh ovoga albuma.

Zoran: Interesantna je stvar da se na omotu albuma može pročitati kako su autori svih pjesama Hot Hot Heat. Dakle, nitko iz benda nije istaknut kao "najzaslužniji".
Steve: Upravo tako. Mi želimo da nas ljudi tako i doživljavaju - kao grupu zaslužnih muzičara, a ne kao grupu u kojoj su jedan ili dva člana nešto malo više "zaslužniji". Svatko iz našega benda je doprinjeo sa svojim idejama da se ove pjesme uobliče u muzički materijal dostojan top listi.

Zoran: Kada možemo očekivati novi album Hot Hot Heat, te planirate li mijenjati svoj muzički izraz s novim albumom?
Steve: Ja doista volim kako mi danas zvučimo i ne vidim razloga da tu bilo što mijenjamo u skoroj budućnosti. Naša je želja da provedemo malo više vremena u studiju. Neprekidno sviramo već skoro 13-14 mjeseci i to je urodilo s tim da ja imam mnogo više samopouzdanja u sebe kao pjevača, a uostalom i bend je daleko uigraniji i funkcioniramo kao jedan, bez greške. Naravno, nije nam želja da sebe shvatimo preozbiljno radeći na novom albumu. Što se tiče samoga ulaska u studio, nama prvo predstoji mini turneja po Japanu, potom odlazimo u Europu, a onda smo ponovno u SAD-u gdje ćemo imati malo agresivniju i dužu turneju. Nakon toga, rad na našem novom albumu će postati daleko izvjesniji.

Zoran: Zaključak koji se nameće nakon slušanja vasega prvog albuma je da se ne bavite mnogo ovozemaljskim političkim problemima i temama? Hoće li u tom pogledu drugi album biti drugačiji?
Steve: Naravno da mene kao čovjeka interesira što se dešava u avijetu te se u potpunosti mogu, složiti s onim što piše i govori Michael Moore. Kao muzičare nas ne privlači ta ideja da politika dobije zaslužno mjesto u našem muzičkom izrazu. To je nešto kao da pokušavamo zaštititi našu "oazu mira i zabave" od depresivnog sivila svijeta u kojem neki ljudi čak s uživanjem žive.

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com

28. srpnja 2003., Pittsburgh

Copyright © 1997. - 2003. Internet MONITOR
 
 
Postava benda
Steve Bays - pjevač i klavijaturist
Dante DeCaro - gitarist
Paul Hawley - bubnjar
Dustin Hawthorne - basist

Diskografija
'Hot Hot Heat' EP; ACHE Records, 2001.
'Hot Hot Heat' EP Monoton Studios, 2001
'Hot Hot Heat Split With The Red Light Sting'; ACHE Records, 2002.
'Knock, Knock, Knock' EP; Sub Pop, 2002.
'Scenes One Through Thirteen'; OHEV, 2003.
'Make Up The Breakdown'; Sub Pop 2003.

Linkovi
Službeni site

Tekstovi pjesama

Izdavač

MTV podsite

'Make Up The Breakdown'

ACHE Records