Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Dillinger Escape Plan: Volimo i želimo eksperimentirati

Vjerojatno ne postoji u ovom trenutku bend iz underground metal svijeta oko kojeg je veći hype od onoga koji stvaraju Dillinger Escape Plan. Killswitch Engage, Mastodon i Lamb Of God također imaju sjajnu godinu iza sebe, no jazz-metal luđaci DEP ipak su napravili najveći korak. Albumi su im konačno počeli nestajati s polica CD-a, neke mainstream glazbene tiskovine ne boje ih se staviti na naslovnicu, a, kako smo saznali iz intervjua, momci su pod budnim okom nekih od najvećih rock bendova prošlog desetljeća. Sve zajedno i više nego dovoljan razlog za razgovor s vokalom Gregom Puciatom, a pred kraj nam se pridružio i manijakalni gitarist Brain Benoit. S obzirom da su momci i tim oko njih bili i više nego opušteni, nitko nije ni zamijetio da nas je čak četvoro ušlo unutra, te je unakrsno ispitivanje moglo početi.

Stipe: Kako ste zadovoljni s poslom koji Relapse obavlja ovdje, imate li punu podršku izdavača?
Greg: Da, jako smo zadovoljni. Uoči izlaska ovog albuma nismo imali pojma kako će to sve izgledati, kako će biti prihvaćen i hoće li uopće naći svoj put do ljudi. Radili smo strašno naporno na njemu, a da onda izađe i da ljudi to ne saznaju, da ne dobije svoje mjesto u medijima, to bi bilo prilično deprimirajuće. Mislim da je ovo jako važno izdanje za Relapse, a i nama je naravno album izuzetno bitan, tako da se label zbilja trudi. Posebno u Americi, tamo su nas uspjeli ugurati u svaki veći magazin, na sva relevantna mjesta.

Stipe: Kako vas ljudi prihvaćaju u Europi, a kako u SAD, ima li neke veće razlike?
Greg: Što se tiče brojnosti publike, mislim da je situacija ista. U SAD imamo na koncertima uglavnom između 500 i tisuću ljudi, pa tako i u većini gradova u Europi, uglavnom do tisuću ljudi. No, osnovna je razlika u distribuciji. Album ovdje ne možeš tako lako naći, u Americi ga možeš kupiti bilo gdje, u svakom shopu. Relapse ima tamo bolji distribucijski lanac, a mislim da ovdje to nije tako. Jebiga, to je jedna od lošijih strana kada si na manjem labelu. Veći imaju strašnu distribuciju, zapravo ne postoje mjesta gdje nećeš naći neko izdanje s većeg izdavača.
Stipe: Ali Relapseu ide dobro u zadnje vrijeme?
Greg: O da, to je sad jedan, nazovimo to tako, veliki indie label. Posebno u zadnjih par godina. Mi, Mastodon, i Nile dobro prolaze isto. Tako da su ojačali, u svakom slučaju.

Mario: Ovo mi je treći put da vas gledam live unazad 2-3 godine. Može li se upotrijebiti za vas termin uličnih ratnika, s obzirom da ste doista cijelo vrijeme na turneji i nije vas teško uhvatiti uživo.
Greg: Da, jer mi smo ipak live bend. Mnogi uopće ne razumiju što mi to radimo dok nas ne vide na koncertu. Neki imaju osjećaj da dok slušaju CD, kao, što je to?, vi mi prodajete gomilu buke? Dosta klinaca dolazi nam i kaže da nas ne može slušati doma, da im je prenaporno. No, onda nas pogledaju uživo i svidi im se, jer vide i osjete energiju iza svega toga. A i na kraju dana, samo veliki bendovi vide ikakav novac od prodaje albuma. Kod nas to nije slučaj. Mi moramo svirati i svirati da bi išta zaradili. A i to je jedini ispravan način. Mi nemamo MTV i radio na našoj strani, znaš, da će netko negdje vidjeti ili čuti našu stvar i otrčati u shop kupiti album. Tako to kod nas ne ide. Koncertima dolazimo do ljudi i tako se uzdržavamo.
Mario: Da, baš sam te mislio pitati nešto slično. Naime, većina bendova s kojima sam pričao uvijek mi govori da je zapravo merchandise i prodaja stvari na koncertima jedini siguran izvor zarade.

Greg: Da, mi nikada nismo vidjeli ni centa od prodaje albuma. To je mit, da bendovi tako zarađuju. Ok, možda Metallica i Linkin Park da, ali oni prodaju trilijarde albuma i tada se to osjeti. Mi imamo neki mali postotak, prodamo nešto sitno albuma i onda se to obračuna svakih 6 mjeseci ili nakon godinu dana. Dobiješ neku siću koju odmah uložiš u nešto treće ili pokriješ neki dug. Jer sve što radiš košta. Snimanje, organizacija svega i svačega, ljudi oko benda, proizvodnja merchandisea i albuma. I label onda mora vratiti taj novac. Što je bend veći, troškovi su veći.

Mario: Osjećaš li sada veliko olakšanje, kada konačno pjevaš i stvari na kojima si radio? S obzirom da si do sada pjevao samo materijale od Dimitrija i Mike Pattona.
Greg: O da, ogromno olakšanje. Imali smo stanku od 5 godina između albuma, pa je svima 'Miss Machine' veliko olakšanje. A posebno naravno meni, jer sam bio 3 godine u bendu bez da sam imao išta svoje što sam mogao pjevati. I čudan je nekako osjećaj, znaš ono, da sam u bilo koje vrijeme otišao iz benda, ne bi bio nikakav dokaz, trag da sam uopće bio tu. Tako da je ovaj album za mene veliko olakšanje, i koncerti kojima ga promoviramo. Iako sam s vremenom ušao i u materijal s 'Calculating Infinity', s obzirom koliko sam često pjevao te pjesme. Shvatio sam pozadinu tih stvari, iako naravno nisam do kraja skužio značenje iza svih stihova. A sada je skroz druga situacija, znaš, pjevam svoje stihove i sjećam se trenutaka kada sam koji napisao. Aha, ovo sam napisao prije godinu dana u svom stanu, znam točno trenutak i znam o čemu je to. To mi je jedan odličan i jako novi element u svem tome. Nešto što sam ja stvorio prenosim ljudima svaku večer.

Stipe: Koliko vam je kao bendu pomogla ta suradnja s Pattonom? Je li vas to približilo nekim ljudima?
Greg: Da, dosta nam je pomogla. U Americi se na cijelu tu hard-core i metal scenu gleda s nekim podsmjehom, ne znam, kao ono «aha, ti si u hard core bendu!» pa onda smijeh. I onda je došla ta suradnja s Pattonom koja nam je jako digla kredibilitet. Jer to je skrenulo pažnju na nas od ljudi iz mainstreama, kao i od onih arty nastrojenih fanova glazbe. Preko te suradnje čuli su za nas ljudi koji možda nikada ne bi došli do ovog benda.

Mario: Koliko vam je važan omjer virtuoznosti svirke i kvalitete pisanja same pjesme. Jer neki ljudi će reći da im se ne sviđaju stvari, ali bubnjar je odličan, ili, ne znam, gitarist je zakon.
Greg: Pa i to je neka fama. Uopće nismo tako ludo dobri glazbenici kakvima nas ljudi vjerojatno percipiraju. U Americi je sad jaka ta neka tehnički savršena metal scena, ali meni je većina toga čisto izdrkavanje na instrumentima. Ja mislim da smo mi suprotnost toga. Iako su i meni ljudi prigovorili da misle da Dillinger postoje samo da bi se članovi mogli iživljavati savršeno svirajući svoje instrumente. Ali to nije tako. Vidio sam Chrisa dok bubnja neke sulude stvari, milijun puta luđe od svega što je ikada snimio. Tako je i s Benom, gledao sam ga dok svira Satrianija i Vaija bez problema, ali to nije bit ovoga. Svi mi stanemo na loptu kada se snima i prilagodimo se pjesmi. Pjesma je prva i osnovna, a ako možemo izvoditi neke malo zahtjevnije dionice unutar nje, zašto ne?
Mario. Slušate li tako svirački zahtjevniju glazbu i doma, ili?
Greg: Slušamo sve, nema žanrova. Naravno, puno hard-core i metal glazbe, ali i puno instrumentalnih stvari, Aphex Twina, Briana Enoa. Slušamo i puno pop glazbe, Justin Timberlakeov album.
Mario: Svi vole taj album.

Greg: O da, kad je dobar. Usherov album također. Ta hip-hop i r'n'b scena je tako jaka u SAD da ju jednostavno ne možeš izbjeći i moraš slušati nešto od toga. Ako je pjesma dobra, ne trebaju mi isprike da ju javno volim. Imali su Good Charlotte onu neku super stvar, i što sada, meni je bila odlična. Mrzim stav kada sve mora biti turbo underground i ne znam kako artistički. To mi je jadna spika.

Mario: Kako bolje funkcionirate, na ovako manjim turnejama kada ste headlineri, ili kada otvarate za jače bendove, npr kao u prošlosti sa System Of a Down?
Greg: To je jedini put da smo svirali kao predgrupa nekom većem bendu. I bio je stvarno, stvarno čudan osjećaj.
Mario: Osjećate li tada da to nije vaša publika?
Greg, O da, definitivno. Iako je naša glazba agresivna, pa se nismo možda jako isticali. Ali opet, bilo je na tisuće klinaca sa srednjim prstima u zraku, pljuvali su i vikali sranja. Jednom sam dobio u glavu sa sendvičem od piletine. Ali u redu, tako i treba biti. Danas mi dolazi masa klinaca koju su sada fanovi Dillingera i kažu mi da su nas gledali sa Systemima i da smo bili užasni. No, prošle su godine, oni su malo odrasli i eto ih sada na našem solo koncertu s DEP majicom. No, mi bi voljeli svirati neke takve koncerte i dalje, iako je stvarno malo bendova s kojima nas mogu zamisliti u ulozi predgrupe. Možda Slayer, Tool, Nine Inch Nails
Mario: Na nekim forumima na netu vidio sam glasine da postoji mogućnost da vas Trent pozove da otvarate neke NIN koncerte u budućnost.
Greg: Pričali smo s njim o tome. Dobri smo s nekim ljudima iz njegovog kampa. Neki ljudi bliski s njim došli su nas pogledati u posljednje vrijeme, Tool su nas došli pogledati nedavno u Los Angelesu. A ta dva benda su izrazito bliska međusobno. Naravno, mi bi itekako voljeli uhvatiti turneju s nekim od tih bendova u budućnosti. Samo što je problem što ti bendovi jako rijetko izdaju albume i rijetko su na turnejama, pa su mogućnosti male.
Mario: Pitam to zato što novi NIN izlazi u ožujku, pa možda postoje neki planovi.
Greg: Zbilja? To nisam znao! Nemam pojma. Bilo bi super da uletimo na tako neku turneju. Jer fanovi Nailsa su malo stariji, to ipak nisu samo djeca, tako da mislim da bi tamo jako dobro prošli. Mislim da ta publika ipak malo više sluša glazbu, a ne recimo kao fanovi Slipknot. (smijeh)
Stipe: Čekaj sada, šta fali Slipknot?
Greg (nastavlja smijeh): O da, sjajan bend (smijeh). Mada, iskreno, gledao sam ih nedavno i nisu tako loši. Želio sam ih mrziti, znaš, ajme, ljudi u nekim uniformama s maskama, ovo mora biti presmiješno. Ali imaju nešto, znaš, pomislio sam «u jebote, ovo je stvarno brutalno za količinu albuma koju su prodali». Očekivao sam nešto puno mekše. I onaj bubnjar njihov je izvrstan. Začudilo me kako su uspjeli prodati zapravo prilično sirovi death-metal tako širokoj masi klinaca. Oni ipak nešto vrijede iz cijele te mase bendova, uz System Of a Down recimo. Za razliku od smeća, poput ne znam, Disturbed.

Mario: Kako ti gledaš na underground scenu općenito, meni se čini jako zatvorena i prilično lažna u zadnje vrijeme.
Greg: Pa da, to je specifična situacija. U undergroundu žele da uvijek ostaneš isti, da se baš ništa ne događa pozitivno s tobom, da ne evoluiraš i da te sluša jako mali broj ljudi. Žele da uvijek zvučiš isto. To je meni jadno, i čista prodaja. 'Calculating Infinity' je izašao prije 5 godina i stvarno je glupo i sebično željeti da ti omiljeni bend izbaci van album koji će zvučati opet isto tako. Ne vidim tu nikakvu logiku. Iako postoje bendovi koji su dobri u tome. Hatebreed izdaju uvijek isti album, Slayer također.
Stipe: A Metallica? (smijeh)
Greg: Uf, tu su različita pravila. Njima je štetila promjena i evolucija (smjeh). Da su bar nastavili snimati 'Master Of Puppets' cijeli život. Uvijek samo takve stvari, takvi rifovi. Nekima to paše, neki pogode tu neku nit i uvijek zvuče isto. Slayer, ne znam, Beastie Boys recimo. Volim taj sound i ne želim da se mijenja (smijeh). A onda opet, ne znam, mi, Nine Inch Nails, Faith No More, Tool, ti bendovi se razvijaju dalje sa svakim novim albumom.
Stipe: Korn?
Greg: Oho, ne znam ništa o tome. Ne znam o čemu pričaš (smijeh). Što želim reći je da smo mi prilično nestrpljivi ljudi, volimo i želimo eksperimentirati. Znaš, ne želim osnivati brdo novih projekata ako nam se svira malo drugačija glazba. Pokušavamo sve to ugurati i uklopiti u ovaj bend, pa da vidimo gdje će nas to odvesti. Želimo ići naprijed i mijenjati se, pa što god ljudi mislili o tome. Čujem već čudne stvari koje klinci pričaju o Cave In, o novom Converge, čim se malo promijeniš, hard core baza fanova negoduje. To je bezveze.

Mario: Biste li razmisli o prijelazu o major label, ako bi ugovor bio dobar po vas?
Greg: Nije toliko bitno je li major label ili ne, već ljudi s kojima ćeš raditi, razumiju li oni uopće što i tko si ti, i kako te treba promovirati. Nije bitno da mi netko sada ponudi milijun dolara i svu kreativnu slobodu, ako nema pojma što će raditi s nama. Dok smo snimali ovaj album, imali smo neke razgovore s majorima i nudili su nam brdo stvari, obećavali svašta. Ali onda kada počnete razgovarati ti shvatiš da oni nemaju pojma o tvom bendu, da ne razumiju što je to i zašto je postalo tako veliko. Ne razumiju parametre iza svega toga, samo žele uzeti nešto novo što misle da mogu dobiti jeftino i prodati ga većem broju ljudi. Ali ne možeš tako s nama. Naše spotove neće moći vrtjeti po danu na MTV-ju, ne mogu nas staviti na Ozzfest jer bi nas klinci mrzili. To se događa cijelo vrijeme. Pogledaj Cave In, oni su najbolji primjer. Major ih je uzeo jer su bili ogromni u undergroundu, stavili su ih na turneju sa Foo Fighters, snimili im nekoliko spotova i ništa. Major nije dobio ono što je htio i prestao je brinuti o njima. I to je sranje, Cave In se sada čupaju van iz ugovora jer više ih nitko ne promovira niti mari za njih. Tako je to, daju ti pet minuta, utroše ih na sasvim krivim mjestima i, ako ne eksplodiraš istu sekundu, bace te u smeće.

Mario: Znate li uopće brojke za 'Miss Machine'?
Greg: Nemam pojma.
Brian: U Europi ne jer je jako teško to saznati, ne postoji neko kvalitetno praćenje tržišta kao u SAD. Tamo postoji Soundscan koji je milimetarski točan i uvijek možeš dobiti podatke. Mislim da je album prešao 50.000 prije tjedan - dva u Americi, što je sasvim u redu.

Stipe: S obzirom da ste stalno na turneji, dosadi li vam takav život?
Greg: Da. (smijeh)
Brian: U redu je, samo da imamo vremena spavati.
Greg: On spava 18 sati dnevno. (smijeh)
Brian: Istina, ja sam vječno umoran. Star sam. (smijeh)
Greg: Gledaj, kada završi ova godina, znači 31.12., gledano od prvog dana ove godine, biti ću doma ukupno 2 mjeseca. Znači ukupno, ne u komadu, već sve kada se zbroji. Dakle, deset mjeseca na putu.
Stipe: Hm, ja bi jako rado tako živio! (smijeh)
Greg: Da, zna biti super, ali ostavi to traga na svakome, psihički i fizički. Izuzetno je teško održavati bilo kakve veze, prijateljske i ljubavne, kada te nema godinu dana. Volim pjevati, fizički mogu to podnijeti svaku večer, ali ima sve to i brdo nekih minusa. Ovo je doista naporan rad.
Stipe: Čitao sam negdje da su Linkin Park odsvirali više od 300 koncerata u 365 dana za vrijeme prvog albuma.
Greg: Da, moguće. Oni su čak i kul, bolji su od većine tih bendova. Oni naporno rade za to što imaju.
Brian: Da, nemamo ništa protiv njih. Oni rade sve po svojim pravilima. Ništa im nije palo u ruke. Oni sviraju i snimaju, oni su cijeli u tome. I ništa im nije poklonjeno. Onaj prvi singl nije odmah buknuo, sjećam se da se vrtio na MTV-ju iza ponoći u početku, dok ih klinci nisu popušili. Imaju svoju spiku i piče po svom.

Stipe: Volite li Will Haven?
Greg: Isuse, što je to s tim Will Haven?! U Europi me svaki drugi klinac pita za Will Haven, a u SAD nitko ne zna za njih. Stvarno čudno.
Brian: U početku su nešto čak pokušavali u SAD, Deftones su ih vodili na turneje, ali mislim da nije bilo ništa od toga. U Europu su ostavili malo veći trag.

Milena: Hoćete li svirati 'Unretrofied' večeras?
Greg: Ne, tu stvar nikada ne sviramo. Nismo ju još nijednom odsvirali uživo.
Brian: To je balada, teško bi se uklopila u ostatak set liste.

Mario: OK momci, to je to. Imam tu par Dillinger Escape Plan naljepnica ako želite, možete raditi s nama za njihov streetteam? (svi u smijeh)
Brian: Odlično, može! Ionako nemamo ništa pametnije za raditi prije koncerta. (smijeh)


Pričao
Mario Grdošić
mario@monitor.hr

Fotografirala
Milena Banović

1. prosinca 2004.

Copyright © 1996. - 2004. Internet MONITOR
 
 
Postava:
Brian Benoit – gitare
Greg Puciato - vokali
Chris Pennie – bubnjevi
Liam Wilson – bas

Diskografija
'Dillinger Escape Plan' EP; Now Or Never Records, 1997.
'Under The Running Bord' EP; Relapse, 1998.
'Calculating Infinity' LP; Relapse, 1999.
'Irony Is A Dead Scene' EP with Mike Patton; Epitaph, 2002.
'Miss Machine' LP; Relapse, 2004.

Linkovi:
Službeni site

'Miss Machine'