Glazba - Internet MONITOR  


« povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Plamteće mladenke
Burning Brides: Mi smo ovdje zbog publike

Nedavno me je prijatelj Damir podsjetio na jednu vrlo važnu nogometnu epizodu iz mog života. Čini mi se da je bila 1977. kada je Čelik igrao neriješeno protiv Dinama. Legenda zeničkog Čelika, Mehmed Buza, u širokim narodnim masama poznatiji kao Majstor Buza, imao je tu noć jednu od mnogih "najvažnijih utakmica" svog života. Negdje u 85-oj minuti utakmice Dinamo je golom Bonića poveo s 3:1, no već je u 86-oj minuti rezultat bio 3:2, a onda su se istok, zapad, sjever i jug nogometnog stadiona Bilino Polje pretvorili u "živu vatru" kada je Čelik, u 90-oj minuti izjednačio i kada je rezultat 3:3 zvučao kao pobjeda, a ne neriješen ishod.

Naravno, sjećam se i nešto manje slavne tekme Priština - Čelik 2:3, kada je Priština, nakon što je vodila 2:0, pustila Čeliku da pobijedi s 3:2. Shvatili su da neće ostati u prvoj ligi jer su i sve druge ključne utakmice bile namještene, pa su onda poklonili Čeliku dva dragocjena boda. "Kakve sve to ima veze s rock'n'roll muzikom?"-pitao bi znatiželjni pitač. E, pa ima… I to i te kako mnogo veze. Dobre tekme se pamte po početku i po kraju. a nikada po sredini. Tako je to i s rock bendovima. Uvijek im se gleda taj prvi album, a onda i ono što su posljednje uradili. Kao po kakvom nepisanom pravilu sve vuče ka onoj: "Dobar si koliko ti je dobar i posljednji album!". Nadalje, rock muzika ima i svoje namještene igre. Naravno, ove namještaljke se vežu za diskografske kuće, medije (ne poput ovog), skupe reklamne spotove i sve ono što nam fino objašnjava kako se i od sranja može napraviti pita.

Što reći o mladoj garažnoj rock grupi koja odluči da ima svoju prvu utakmicu i poželi da je publika upamti po njoj? Dakle, nedavno sam imao priliku razgovarati s Burning Brides, rock grupom iz Philadelphije, za koje mnoge mudre glave svijeta mu kritičarskog kažu da su "naredna velika stvar". Nisam siguran da li su Burning Brides "naredna velika stvar" ali zasigurno mogu konstatirati da im je muzički prvijenac 'Fall Of The Plastic Empire' dobra stvar, a biti dobar na prvom svom albumu i nije baš lagan zadatak. Slušajući ovaj CD svakome živom tko imalo ima povijesnog iskustva s rock'n' rollom bit će jasno da ključni čovjek Burning Brides, Dimitri Coats, iako u svojim ranim dvadesetima, ima i te kako mnogo iskustva i znanja o Black Sabbath ili recimo o lančanoj eksploziji energije Motorhead. Kad se svemu ovome doda i malo ljutog začina, među garažnim podzemnim i alternativnim svijetom znanog kao Sonic Youth, onda dobijete grupu koja se da opisati u tri riječi: Žestoko! Moćno! Dobro! Dobijete Burning Brides.

Nakon dvomjesečne razmjene poruka s Dimitrijem Coatsom da odradimo ovaj intervju, konačno se i Pittsburgh našao na listi gradova počašćenih njihovom turnejom. Koncert su održali u polupraznom Club Laga. Čudno! Definitivno bolno iskustvo za grupu koja je samo prije nekih četiri-pet dana rasprodala svoj koncert u Philadelphia i New Yorku. No, stara kineska poslovica kaže: "Jebeš ti tvoju perspektivu ako nisi u stanju da odsviraš dobar rock'n'roll koncert u polupraznom klubu". Potvrda da su Kinezi mudar narod, a da su i Burning Brides dobar rock'm'roll bend vidjela se upravo na ovom slabo posjećenom koncertu. Inaće, razlog slaboj posjeti se definitivno mogao pronaći u skoro pa nikakvoj promociji ovoga koncerta. Ništa na radiju, ništa u novinama. No, dobro. Nakon koncerta Dimitri, Melanie, njihov menadžer Eric (za koga će se ispostaviti da je rođeni sin Iggy Popa) i moja malenkost, sjeli smo za jednim od stolova u ovom zadimljenom klubu i započeli s pričom o tome tko su i kamo idu ove Goreće Nevjeste.

Zoran: Kako se osjećaš nakon svirke u polupraznom klubu?
Dimitri: OK. Samo mi je krivo što, ako je već bilo malo ljudi, nismo svirali u nekom jako malom prostoru pa da onda atmosfera bude više prisnija. Mislim, mi smo ovdje zbog publike i ja uživam kad vidim da je publika aktivni dio našeg koncerta.

Zoran: Tko je zapravo Dimitri Coats? Negdje sam pročitao da ti vučeš poljsko porijeklo što zasigurno ne mogu zaključiti iz tvoga prezimena?
Dimitri: Oh, da. Moja mati je rođena u Varšavi i došla je studirati u SAD i ovdje je upoznala moga oca koji je inače rodom iz Missourija. Moja mati je imala jaku nostalgiju za Europom tako da je nagovorila moga oca, koji je predavao fiziku, da prihvati posao predavača u Švicarskoj tako da smo se preselili u Europu. Čak sam 1990. posjetio i Poljsku gdje sam po prvi puta vidio moju baku. Ona je u mladosti bila operska pjevačica, no kad sam je upoznao već je bila starica. Sjećam se da mi je za svo vrijeme boravka u Poljskoj stalno pjevala. Imala je prekrasan glas


Zoran: Koliko dugo je trajalo to tvoje evropsko iskustvo?
Dimitri: Nekoliko godina. Moji roditelji su se razveli kada sam imao devet godina tako da sam se vratio u SAD zajedno s majkom. Odrastao sam doista na svim mogućim i nemogućim mjestima. Dobar dio djetinjstva proveo sam u Massachusettsu, a onda sam kasnije prešao u New York City gdje sam se pokušao baviti glumom. Sve u svemu moje djetinjstvo je bilo OK. Jednostavno, ne mogu se pozaliti na taj period mog života. Moja mati je predivna osoba, moga očuha doživljavam kao svog pravog oca. Doista, gledajući unazad vidim da sam bio okružen ljudima koji su uvijek imali razumijevanja za mene.

Zoran: Je li ti odlazak u New York otvorio oći i odredio ti rock muziku kao profesiju?
Dimitri: Ja sam u NYC otišao studirati glumu u Julia Art School i meni se cijeli taj šablonizirani pristup glumi i životu jednostavno nije nešto pretjerano mnogo dopao. Nakon izvjesnog vremena odlučio sam napustiti školu i baš u to vrijeme sam upoznao Melanie koja je upravo diplomirala na toj istoj školi.
Melanie: Ja sam odmah osjetila da je Dimitri predodređen za karijeru muzičara. Recimo, on je po cijeli dan svirao na gitari. U malom stanu u kome smo živjeli u NYC nismo imali niti TV, ali on nam je zato nastojao osmisliti noći svirajući svoje pjesme na gitari. Nevjerojatna količina njegovih pjesama je svakodnevno ispunjavala taj naš apartman. Nemojmo zaboraviti da se on tada pokušavao profesionalno baviti glumom, no ipak je svaku noć provodio sate i sate svirajući gitaru. Doista je bilo očigledno da je muzika ta koja mu je preokupirala dušu i srce, a ne gluma. Tada je napisao i kostur pjesama koje će se kasnije naći na našem prvom albumu. Ja sam već tada postala njegov najvatreniji navijač. Ha-ha-ha…

Zoran: Kako ste se vas dvoje zapravo upoznali?
Dimitri: Na partyju koji je organizirao jedan od mojih prijatelja u svom stanu
Melanie: Budi iskren i reci mu da si mislio da sam ja deformirana osoba.
Dimitri: Neeeeeee… Nije točno" Ona je izgledala hipijevski. To me je zapravo prvo privuklo k njoj. Bila je odjevena kao Janis Joplin. Ukratko, meni je izgledala vrlo slatko, a uz sve to igrala je i biljar. Dok je igrala biljar ja sam analizirao njeno tijelo i tada sam zamijetio da ona zapravo ima cipele s ogromnim potpeticama i doista sam pomislio da ima nekakav deformitet.

Zoran: Vrlo romantično!
Melanie: Ha-haaha. Mislim da me je čak zvao i T-Rex.
Dimitri: Neeeeee… Melanie, ljudi u Hrvatskoj će još i pomisliti da sam ja nekakva muška šovinisticka svinja. Neee! Ja sam naravno odmah vidio da ona pokušava dobiti na visini noseći te cipele s visokim potpeticama. Šalu na stranu, mi imamo odličnu vezu.

Zoran: Izvjesno je da vam to pomaže da vrlo dobro komunicirate na sceni!
Melanie: Znam da ovo može zazvučati patetično jer je on moj momak. no činjenica je da me je Dimitri od prvoga trenutka kad sam ga čula da svira gitaru jednostavno oborio s nogu. Mislim, odmah smo se pronašli na tom nekom muzičkom nivou.


Zoran: Kako je bend zapravo nastao?
Melanie: Mi smo slušali jako puno Sonic Youth. Zanimljivo je da je moje muzičko obrazovanje glede underground zvuka došlo uz veliku Dimitrijevu pomoć. To ti kažem zato što sam ja odrastala na muzici koju su slušali moji roditelji, a to znači onaj klasični rock zvuk ponajviše iz 80-tih. U to vrijeme Dimitri je imao posao u prodavaonici ploča tako da je on meni puštao svu tu muziku koju sam propustila u odrastanju. The Kinks, Iggy Pop, MC5, Black Sabbath, Sonic Youth. Odluka da napravimo bend je došla dok smo se jedne od tih noći vrtili po mojoj spavaćoj sobi i on je s interesom počeo prebirati po mojoj kolekciji CD-ova. Stavio je The Beatles i 'Abbey Road' u moj CD player i odjedanput je počeo govoriti - "slušaj ovo. Obrati pažnju na ovaj dio! Slršaj sad kako bas gitara zvuči!". Ja nikad prije toga nisam slušala muziku kao muzičar. To je bilo potpuno novo iskustvo za mene. On mi je znao točno ukazati na dio pjesme gdje John Lennon svira gitaru, a gdje Paul ili George. I po prvi puta sam počela analizirati muziku i da i sama raspoznajem razliku u stilu sviranja. Nakon dvadesetak CD-ova koje smo preslušali te noći ispostavilo se da imamo isti ukus za muziku. Kako sam ga ja gurala da ostavi glumu i da se potpuno okrene k muzici, on je jednostavno došao s pitanjem "Ok. Napravit ću to, ali i ti mi se trebaš pridružiti u tome". I tako su nakon te noći nastali Burning Brides.

Zoran: Ti se u svojim tekstovima ne baviš politikom što je pomalo čudno jer živimo u vrlo ispolitizirano vrijeme. Koji je tvoj odnos prema životu?
Dimitri: Ja sam optimist. Vrlo jednostavno. Ja upravo tako pokušavam izraziti sebe kroz muziku koju pravim. Ja vidim stvari malo drugačije. Nastojim uživati u malim stvarima, u detaljima. Recimo, ako uđem u neku sobu nastojim vidjeti kako je dekorirana. Kako izgleda prozor. Uživam u detaljima i na izvjestan način dosta inspiracije uzimam čitajući Jacka Kerouaca.
Melanie: Oh, da! Kerouac je definitivno podloga za ono kako mi vidimo sebe! Recimo, prije nego što ćemo Dimitri i ja postati momak i djevojka, izlazili smo zajedno s prijateljima i Dimitri se u to vrijeme zabavljao s jednom djevojkom. Ona je imala auto i mi smo jedne noći odlučili ukradti taj njen auto i otići u vožnju po gradu. Mi smo svi bili djeca New York Cityja što će reći da nismo imali auto, tako da je to bilo doista interesantno iskustvo sjesti u auto i odvesti se, recimo, u New Jersey. Ha-ha-ha!!! Bilo nas je jedno pet-šest u autu. Ne zaboravi da sam ja Dimitrija prije ove vožnje vidjela samo jednom i to je bilo na onom partyju o kojem smo ti govorili. Dakle, on je vozio ovaj auto po cijelom gradu i u jednom trenutku je rekao "oh, moj bože, ovo je tako dobro. Mogao bih nastaviti voziti bez zaustavljanja danima i noćima". To je bio upravo onaj trenutak koji je sjajno opisao njegov karakter. Baš kao i Jack Karouac, Dimitri je osjetio tu ideju slobode na američkoj cesti. Onda je zaustavio auto i pitao tko mu se želi pridružiti na ovoj vožnji kroz SAD. Svi koji su bili s nama u autu su rekli "ne", samo sam ja rekla "da". I tako je kroz tu Jack Kerouac ideju nastala veza između mene i Dimitrija.
(Na ovom mjestu mi je došlo da im izrecitiram 'Baladu o Pišonji i Žugi', al' sam shvatio da je vrijeme bitan faktor u ovom intervjuu tako da je ta Pišonjina i Žugina ideja ostala nepoznanica Dimitriju i Melanie.)
Dimitri: Meni je Kerouac pokazao da postoji jedna drugačija, iskrenija Amerika. Sjećam se da sam kao dječak, dok sam boravio u Londonu, pročitao 'On The Road' i Amerika mi je poslije toga jako nedostajala. To je Amerika koju volim i u kojoj želim živjeti.

Zoran: Kako ste snimili svoj prvi album?
Dimitri: Našim vlastitim novcem. Skupili smo sve moguće kreditne kartice koje smo uspjeli dobiti, ušli u studio i na "1, 2, 3" snimili cijeli album.

Zoran: Da li se investicija isplatila?
Dimitri: Da. Ponajprije što smo uspjeli otplatiti sve svoje dugove. Sada smo stalno u pokretu jer živim svirkama nastojimo maksimalno promovirati ovaj album koji je za nas već stari album. Mislim, objavljen je prošle godine, ali smo ga mi snimili još prije tri godine. Nije zahvalno da ljudi o nama danas razmišljaju kroz prizmu toga albuma. U vrijeme snimanja 'Fall Of The Plastic Empire' jako smo puno slušali Sonic Youth, Mudhoney, Nirvanu, Black Sabbath. Novi album će biti drugačiji. Ja se volim mijenjati, muzički govoreći. Bit će to više pjesnički orijentiran album. Možda je to zbog toga što smo slušali jako puno Oasis, Kinks, Pixies. Ne znam. Ono što je sigurno je da će biti drugačiji.

Zoran: Pokušavaš li kopirati, recimo, The Strokes i njihovu formulu ka uspjehu koja je značila: "Američki bend - evropski kontinent - dosta živih svirki - povratak u Ameriku - uspjeh!"?
Dimitri: Nisam nikad razmišljao na taj način, no činjenica je da smo u posljednje vrijeme dosta svirali u Engleskoj i Irskoj. Ovo ljeto planiramo posjetiti ostatak Evrope tako da već imamo ugovorene koncerte u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, itd… Ja volim svirati u Europi, nema to nikakve veze s ovom gornjom formulom koju si ti spomenuo. Zapravo, ja volim svirati bilo gdje pa ukoliko to znači uspjeh, utoliko bolje. Činjenica je da nas ljudi u Europi vide kao američku grupu i to im je dovoljan razlog da malo više obrate pažnju na nas. U isto vrijeme, recimo, engleski mediji nam pružaju jako mnogo pažnje. Neusporedivo više negoli u SAD. Mislim da Europa pridaje, generalno govoreći, više pažnje mladim rock grupama negoli je to slušaj s SAD.

Zoran: Je li Hrvatska u vašim koncertnim planovima?
Dimitri: Ako nas pozovu definitivno dolazimo. Ja bih jako volio svirati u Hrvatskoj.
Melanie: Mi imamo dobre prijatelje u New Yorku koji su iz Hrvatske tako da bi bilo jako interesantno posjetiti Hrvatsku.

Tu je moj kazetofon završio s cviljenjem i uz kulturno rukovanje (s Dimitrijem) i nekulturno ljubljene (s Melanie) napustih klub s definitivnim uvjerenjem da Burning Brides nikada neće ići k namještanju utakmice kao Priština i Čelik, nego će znati uživati u onome što rade pa makar rezultat i bio neriješen. Jedino je problem što zivimo u svijetu globalne ekonomije, a pjesma kaže "K'o igra za raju i zanemaruje taktiku, završit' će karijeru u nižerazrednom vratniku". Na svu sreću Burning Brides nisu iz "naših krajeva".


Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com

svibanj 2003., Pittsburgh, SAD

Copyright © 1997. - 2003. Internet MONITOR
 
 
Postava benda:
Dimitri Coats - gitara i vokali
Melanie Campbell - bas
Mike Ambs - bubanj

Diskografija:
'Fall Of The Plastic Empire'; Buddyhead, 2001.
'Fall Of The Plastic Empire'; V2, 2003.

Linkovi:
Službeni site

Izdavač

Biografija

Pop kritika

Još jedan intervju