Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Bo Diddley: Mi smo bili ti koji su otvorili vrata rock n’roll muzici

Rođen kao Ellas Bates prohladne noći mjeseca 12-og 1928. godine, Bo Diddley je bio jedino dijete Ethel Wilson i Eugenea Batesa. Priča dalje ide ovako: Imao je 3 polubrata i polusestru. Biva usvojen od strane majčine rođake, gospođe Gussie McDaniel. Sredinom 1930-tih cijela obitelj se preseljava u južni dio Chicaga, gdje dječarac Bo započinje učiti violinu kod profesora O.W.Fredericka u Ebenezer Missionary Baptist crkvi. Dakle, skoro 12 godina studira violinu i čak komponira dva koncerta za violinu. Za Božić 1940. njegova polusestra Lucille mu kupuje prvu gitaru. Od tog trenutka Bo Diddley doista postaje BO DIDDLEY. Uzima spomenuto ime od svojih prijatelja iz Foster Vocational High School u Chicagou. Dakle, novoimenovani Bo Diddley, koji je još od malih nogu bio fasciniran muzičkim ritmovima, uživo doživljavanim i proživljavanim između crkvenih zidova, pokušava iste uobličiti u svoju viziju muzike. Kao isfrustriranom bubnjaru to mu doista i polazi kako za rukom – tako i za gitarom. “Ja sviram gitaru kao da sviram bubnjeve…” i dan-danas Bo Diddley zna izjaviti pokušavajući objasniti svoj legendarni “Bo Diddley beat”. Ubrzo dolazi do osnivanja prve grupe, The Hipsters, gdje Bo Diddley jasno određuje smjernice za svoju budućnost. Budućnost koja će mu donijeti nadimak “The Originator” i koja će ga ustoličiti kao jednog od najvažnijih rodonačelnika rock n’ roll muzike. U to vrijeme, ne samo da je Bo počeo sazrijevati u vrsnog muzičara, već je i grupa dobivala jedan daleko ozbiljniji i profesionalniji ton. 1950. godine grupi se pridružuje Jerome Green za koga Bo Diddley i dan danas kaže da je bio jedan od najboljih muzičara s kojima je imao priliku dijeliti kako pozornicu tako i muzički studio. Godinu dana kasnije grupa biva obogaćena za još jednog člana, Billy Boy Arnolda koji im se pridružuje zajedno s svojom usnom harmonikom koja će u potpunosti uobličiti zvučni izraz The Hipsters.

Nakon više od 10 godina sviranja po ulicama i klubovima u Chicagu, Bo Diddley konačno dobiva šansu da snimi 2 demo trake, ‘Uncle John’ i ‘I’m A Man’. 1955. ove dvije trake završavaju u rukama ljudi iz Chess Records koji mu sugeriraju da pjesmi ‘Uncle John’ promijeni naziv te da joj da malo više svog “osobnog štimunga”! Odlazi ponovno u studio i iznova snima ove dvije pjesme koje će iste godine, u jednu sunčanu ožujsku srijedu, biti objavljene kao dupli a-strana singl ‘Bo Diddley’/’I’m A Man’ na etiketi Chess Records.

Decenije su prolazile, a njegove pjesme su uzimali The Rolling Stones, The Animals, Manfred Mann, Kinks, Yardbirds, itd… Bo Diddley je svirao na albumima zajedno s Chuckom Berryjem i Muddy Watersom. Njegova klasična verzija pjesme ‘Who Do You Love’ postala je ključni dio muzičkog izraza The Doors, Bob Segera, ZZ Top, a čak je i Elvis svojevremeno govorio o utjecaju koji je na njega imao Bo Diddley. Svirao je za predsjednika JFK-ja, bio je šerif u Los Lunasu, malom gradiću u New Mexicu, iskušao se kao glumac, 1979. nastupa zajedno s The Clash na njihovoj poznatoj američkoj turneji, Paul McCartney uvrštava verziju Bo Diddleyeve pjesme ‘Crackin’ Up’ na svoj ‘Live In The Soviet Union’ album, u 80-im ulazi u The Rock N’Roll Hall Of Fame, nastupa na famoznom Live Aid koncertu, 1995. nakon podužeg, studijski neaktivnog perioda Bo Diddley potpisuje za Mike Vernonovu Code Blue izdavačku kuću i kao rezultat izlazi vrlo dobar albm ‘Man Amongst Men’ na kome gostuju Richie Sambora, Jimmie Vaughan, Ronnie Wood, Keith Richards, Billy Boy Arnold, Johnny Guitar Watson i grupa The Shirelles.

Potpisnik ovih redova imao je priliku da se sretne licem u lice s ovom živom legendom r’n’r muzike. Do našeg mitinga i jednosatnog intervjua došlo je u gradu Buffalu, u državi New York gdje je Bo Didley zajedno s svojim izvrsnim pratećim bendom nastupio na Buffalo Niagara Guitar Festivalu. Uz pomoc njegove menadžerice Margo Lewis (izuzetno interesantna dama rock muzike), dogovaramo se da intervju napravimo nakon koncerta što mi je naročito odgovaralo jer živo me je interesiralo kako danas Bo Diddley, u svojim 70-im godinama, izgleda i zvuči uživo. Koncert je zakazan na otvorenom prostoru, vrijeme ljigavo, kišovito, oblačno s vjetrom koji uvlači hladnoću duboko u kosti. No ipak, bez obzira na neugodne vremenske smicalice, Bo Diddley se odlučuje za izlazak na scenu i poput kakvog profesionalnog boksera u ringu koji je navikao pobjeđivati, započeo je svoj jednosatni muzički program u koji je uvrstio sve one pjesme koje bi trebale ići pod etiketu “The Best Of”. Slušati i gledati Bo Diddleya uživo doista predstavlja pravo zadovoljstvo. Legenda na djelu.

No, na samom početku koncerta i nije sve bilo tako zlatno za Bo Diddleya. Zbog ozbiljnih problema s munjama, Bo Diddley odlučuje prvih nekoliko pjesama izvesti bez sviranja svoje famozne gitare koja ide kao zaštitni znak uz Originatora. Naravno, objasnio je to publici na vrlo duhovit način govoreći da ga je već u nekoliko navrata u prošlosti udario grom jer mu je cijela gitara napravljena od metala. Nešto prije nego što će Bo Diddley s svojim bendom završiti njihov dio nastupa, pod pratnjom dvometraša i glavnog tipa iz osiguranja po imenu Wes Fletcher odlazimo do Bo Diddleyjevog mini-autobusa. 15-tak minuta poslije sjedim s Bo Diddleyjem i započinjemo nešto što ću zasigurno zapamtiti kao jedan od najiteresantnijih intervjua koje je moja malenkost dosad imala priliku napraviti, a napravio sam ih podosta.

Zoran: Gospodine Diddley, volio bih da ovaj intervju napravimo tako da bude ponajprije interesantan vama. Volio bih da razgovaramo ponajviše o vašim životnim iskustvima, o vašim razmišljanjima o svakodnevnim problemima, sitnim i krupnim stvarima. Naravno, uz sve to želio bih i da razgovaramo o nekim vašim kolegama muzičarima. Je li to vama ok?
Bo: To je ok. Samo kreni!
Zoran: Tko je zapravo Bo Diddley? Bo: Bo je moje umjetničko ime. Moje pravo ime je Ellas Bates. Rođen sam 1928. u Mississippiju na američkom jugu, ali kada sam imao sedam – osam godina preselili smo u Chicago.
Zoran: Je li tih sedam – osam godina djetinjstva provedenog u Mississippiju imalo ikakvog utjecaja na buduće opredjeljenje da postanete muzičarem? Možda utjecaj tog delta-blues zvuka?
Bo: Neeeee… Nikakav muzički utjecaj ja nisam ponio iz Mississippija. Mnogi novinari to pogrešno povezuju s mojom muzikom. Ja sam odrastao na klasičnoj muzici. Kada smo preselili u Chicago započeo sam s učenjem violine kod profesora O.W. Fredericka. 12 godina sam studirao violinu i do 1940-tih i 1950-tih gitara nije bila u mojim muzičkim planovima.
Zoran: Govoreći o 1940-tim i 1950-tim kako je izgledalo u to vrijeme biti crni muzičar u bijeloj Americi?
Bo: Teško. To je vrijeme koje smo mi zvali “vremenom ignoriranja”. Sve, a tako i muzika je u to vrijeme gledana i cijenjena kroz prizmu boje kože. Nešto najgluplje i najniže što se čovjeku može dogoditi. A moglo se dogoditi svakome. Baš kao što je svijet poremećen danas i baš kao što i danas nitko nema pojma šta se događa i šta će se dogoditi, tako je bilo i u 1950-tim. Ja tada isto nisam znao šta se događa. Nisam razumio ništa o svim tim rasnim podjelama. Nisam sebi postavljao pitanje “zašto?”. Kao momak, ja sam u to vrijeme mislio da to tako mora biti. Mi smo znali da stariji ljudi govore o tome, ali djeca nisu znala o čemu se tu radi. Pamtili smo dijelove njihovih razmišljanja, ali nikada to nismo znali staviti u pravi kontekst rasizma. Nažalost, i dan danas ljudi imaju pogrešnu ideju po kojoj se nečije dijete ne može igrati s drugim djetetom samo zato što su različitih nacionalnosti ili zato što su različite boje kože. Konačno, kada sam ja shvatio šta se događa to iskustvo mi je donijelo mnogo boli. Čovjek konačno treba shvatiti da svi mi zajedno živimo na ovoj planeti. Živimo jedan relativno kratak vremenski period. U tom kratkom vremenskom periodu, što se životom zove, živjeti u mržnji i za mržnju nije ništa drugo nego kompletno ludilo.

Zoran: Kada ste u to vrijeme dobili podršku bijelih muzičara poput Buddy Hollyja, je li to pomoglo da budete zastupljeni u medijima, da budete bolje plaćeni?
Bo: Ne. Ništa to nije pomoglo. Ne želim ulaziti sada u to jer ponekad govoriti o tome može biti pogrešno interpretirano i ja doista ne želim to sada komentirati.
Zoran: Little Richard je svojevremeno izjavio da Elvis…
Bo: Ja nisam Little Richard i neću komentirati njegove izjave, ali zasigurno sve što je on rekao o Elvisu je istina. Ja sam volio Elvisa i ono što je on radio, ali Elvis nije prošao ništa od onoga kroz šta su prošli crni muzičari koji su svirali rock n’ roll. Činjenica je da Elvis nije započeo cijelu ovu stvar. Mi smo bili ti koji su otvorili vrata rock n’roll muzici. Elvis je bio fantastičan, ali je on ipak došao nekih tri godine iza mene. Tri godine je u muzičkim okvirima često puta dug vremenski period. Što se tiče novca ja ga zasigurno nisam zaradio od prodaje ploča. Mnogi drugi su se obogatili na moj račun i po nekoj logici ja bih sada trebao imati na banci najmanje 6 milijuna dolara. Trebao bih, ali ih nemam. Zato i dan-danas radim. Dakle, ništa meni podrška bijelih muzičara nije pomogla da budem bolje plaćen.

Zoran: U 50-tim dolazi i do poznanstva između vas i Chucka Berryja. Je li to bilo dogovoreno od strane vašeg menadžmenta ili se to jednostavno dogodilo, tek tako?
Bo: Od prvog trenutka kad sam došao u Chess Records upoznao sam se i sprijateljio s Chuck Berryjem. On je bio tamo. Vidim, čovjek svira gitaru i nastoji snimiti materijal na skoro identičan način kako sam ja to želio napraviti. To je bilo dovoljno da nas dvojica postanemo prijatelji.

Zoran: 1956. i 1957. postali ste prepoznatljivo ime na američkim top listama...
Bo: Ja sam u to vrijeme ostao na američkoj top listi šest mjeseci. Duže nego Elvis Presley. No, kako sam ja bio crni muzičar onda mi se to nije i javno priznavalo. Ja nikoga zbog toga nisam mrzio. Ponavljam, bio sam povrijeđen, ali nisam nikoga mrzio zbog toga. Onda sam jednostavno odlučio sve to ignorirati jer sam mislio da je sve to glupo. Onda sam počeo nailaziti na razne ljude koji su mi počeli govoriti da to ne bi trebalo biti tako. Ti isti ljudi su mi onda objašnjavali “kako bi to trebalo biti” i bio sam poprilično zbunjen. Kada nešto ignoriraš ne obraćaš paznju, pa onda odjedanput otvoriš oči i počnes s pažnjom pratiti što se događa, e, tada dođe taj nekakav period zbunjenosti. To ti je kao kada iz dana u dan prolaziš pored neke osobe koja stoji sa strane puta i koja u ruci drži zmiju. Ti prolaziš pored te osobe i ne primjećujući je. Kada, jedan dan, konačno primijetiš da ta osoba ima i zmiju u ruci pa onda uzvikneš: “Hej, ova osoba ima zmiju!. Ova osoba je opasna!” Poruka i značenje su tu, oko nas, samo je potrebno obratiti pažnju.

Zoran: Govoreći o poruci, na današnjem koncertu jedna od pjesama koju ste izvodili je i ‘Kids Just Don’t Do It’s posljednjeg albuma. Kroz ovu pjesmu šaljete vrlo pozitivnu i direktnu poruku mlađem naraštaju ukazujući da droge i kriminal nisu rješenje za njihove probleme.
Bo: Naravno. Sve je vrlo jednostavno. Droga je veliko zlo u afroameričkoj zajednici. Kriminal je ništa manje zlo. Droga vodi izravno u kriminal. Nije to patetika kada kažem “slušajte svoje roditelje!”. Oni imaju životno isktustvo i oni vam žele dobro. Čisti idiotizam je da današnji DJ-evi ne žele na radijskim stanicama puštati pjesme s pozitivnom porukom kao što je to slučaj s ovom mojom pjesmom.

Zoran: Koje je vaše generalno mišljenje o danasnjim radijskim konglomeratima u SAD-u?
Bo: Grozno. Patetično. Radio postaje su u većini slučajeva ignorantne spram korijena rock muzike, prema ljudima poput mene, koji su ovim današnjim klincima omogućili da imaju svoj rock n’roll izraz. Ja se danas na pozornici ne mogu pojavljivati kao nekakvi klinci koji su sljedbenici hip-hop kulture i rap muzike. Ne mogu, jer to nisam ja. U isto vrijeme ja mogu razumjeti takve klince jer ovo je njihovo vrijeme, njihov način muzičkog izražavanja i to je ok. To ne znači da se ja i slažem s ovom novom generacijom. Baš kao što se generacija prije mene nije slagala s mojom pjesmom ‘I’m A Man’. Oni jednostavno nisu razumjeli, baš kao što ja danas ne razumijem rap muziku. Previše je “prljavih” stvari i to ponajviše zbog brze zarade novca, tj. marketinških razloga utrpano u rap muziku. Zašto bi neka 6-ogodišnja djevojčica trebala biti izložena tim “prljavim” stvarima? To je ono što se 24 sata dnevno vrti na većini ovih radio stanica koje bi trebale promovirati nešto svjetliju budućnost za afroameričku zajednicu. Tužno je to. Ta mala curica je kao kazetofon. Ona jednostavno snimi sve te negativne poruke i memorira ih. Tu onda dolazi do konflikta. Ti, kao roditelj, pokušavaš na jednoj strani obrazovati svoje dijete, osigurati mu solidnu budućnost, objasniti šta je dobro, a šta loše, dok s druge strane mediji to isto dijete bombardiraju negativnim porukama. Vrlo opasna situacija jer ne želiš nametati svoju volju svome djetetu. Ne želiš se osjećati kao kakav diktator. Ovo su sve one bitne stvari o kojima mi danas u ovome društvu itekako trebamo razgovarati i obratiti pažnju šta se događa.
Zoran: Može li Bo mijenjati takvu situaciju?
Bo: Pojedinac, a to znači i ja, ne može bilo šta tu promijeniti. Međutim, organizirana grupa ljudi može napraviti te promjene. To ti je isto kao kada jedan čovjek stoji ispred velikog ureda iz dana u dan. Nitko iz tog ureda ga ne primjećuje sve dok jednog dana taj jedan čovjek ne odluči baciti ciglu u prozor istog tog ureda. E, tada svi iz ureda počnu gledati van da vide šta se događa. Naravno, kada ispred tog ureda imaš veliku grupu ljudi onda nema potrebe za bacanjem cigle u prozor ne bi li se privukla pažnja . Nema straha od toga da ih šira javnost proglasi nasilnim i opasnim. Sve što trebaju napraviti je da viču, da budu glasni i na taj način će privući pažnju. Tada se stvari mogu početi mijenjati.

Zoran: Kroz cijeli ovaj razgovor primjećujem da kod vas nema mjesta mržnji i nasilju. Je li Bo religiozna osoba?
Bo: Religiozan sam upravo onoliko koliko mogu raspoznati dobro od zla. Ako me pitaš da li idem u crkvu onda ti moram reći da nisam često u crkvi. Jedan od moje braće je svećenik u jednoj maloj crkvi u Mississippiju. Ja sam izabrao da moj put bude rock n’roll muzika. To je bila moja odluka i mislim da sam napravio dobru odluku jer sam, čini mi se, napravio dosta korisnih stvari kako za ovu zemlju tako i šire.

Zoran: Prijeđimo sada s američkih tema na vaše europsko iskustvo…
Bo: Oh, ja jako volim Europu. Moja prva posjeta Europi je bila 1962.godine i tamo sam od početka bio jako dobro prihvaćen. To je bio slučaj i s drugim crnim muzičarima prije i poslije mene, Milesom Davisom, Charliejem Parkerom, itd. Ja kao razlog za to vidim europsku “izgladnjelost” za stvarima koje su bile vezane za jazz, rock n’roll, cijelu tu američku pop kulturu. Recimo, u to vrijeme je BBC imao samo jednu jednosatnu emisiju koja je išla kasno u noći i na kojoj se u tih sat vremena mogla čuti isključivo rock n’roll muzika. Dakle, BBC im je davao sat vremena, a javnost je željela to imati 24 sata dnevno. Kažem ti, ta javnost je jednostavno bila “gladna” ne samo rock n’roll muzike već i svega ostalog što je dolazilo iz SAD. Sjećam se jedne vrlo smiješne epizode koja mi se dogodila za boravka u Londonu u to vrijeme. Otišli smo u jedan restoran jesti i pokušao sam naručiti hamburger, a konobarica nije imala pojma o čemu govorim, šta naručujem. Onda sam joj ja objasnio da mi da komad mljevenog mesa s roštilja, dva komada kruha i senf, na šta je ona skočila i počela se prepirati sa mnom govoreći da oni nemaju takvu vrstu jela na jelovniku te da ona to ne može učiniti. Naravno, svi oko mene su jedva čekali da ja napravim taj famozni hamburger (ha-ha-ha).
Zoran: To znači da je Bo Diddley odgovoran za dolazak hamburgera u Europu?
Bo: Ha-ha-ha!!! Tako mu nekako izađe. Nego, govoreći o Europi ono što je naročito interesantno je činjenica da ja nisam primijetio ni trunku rasizma. Možda malo jače izražen nacionalizam, ali ne rasizam.

Zoran: S ove vremenske distance da li vam situacija u SAD i u Europi izgleda drugačije?
Bo: Ono što danas, na žalost, imamo svuda po svijetu su tzv. “ovisnici o vlasti” ili kako ih ja volim zvati “vlast-narkomani”. Ako se nastavi dominacija ove vrste “narkomana” onda su sve šanse da će sam ljudski rod biti odgovoran za nestanak ovoga planeta na kome živimo. Još uvijek jedna konačna, prava destruktivna snaga nije otkrivena, no na žalost ljudski rod je na putu da je otkrije. Kada se uz sve to doda mentalitet nasilja kao dio naše svakodnevnice onda ne treba biti pretjerano pametan pa zaključiti kakva nas mračna budućnost očekuje. Tehnologija je otišla previše ispred nas i mene je strah da nas ista ta tehnologija ne uništi. Pogledaj samo mobilne telefone! Bezazleno sredstvo komuniciranja koje u rukama zlog čovjeka može vrlo lako postati opasno oružje. Recimo da takva osoba odluči s udaljenosti od tisuća i tisuća kilometara, s drugog kontinenta, aktivirati jednim telefonskim pozivom signal koji onda aktivira neku moćnu, razarajuću bombu

Zoran: Govoreći o ovim stvarima , kako Bo vidi Ameriku nakon 11.9.2001.?
Bo: Nevolja. Velika nevolja i strah. Mi smo danas prestrašeni do smrti. Sve je to vrlo depresivno. Mene samo interesira šta i da li ovi “vlast-narkomani”, a sada govorim o mojoj zemlji, razmišljaju o ovoj količini mržnje prema mojoj zemlji?! Netko je nešto loše učinio nekome nekada i sada je taj odlučio osvetiti se na nedužnim ljudima. Mi moramo pronaći i javno govoriti o osobama koje su odgovorne na ovaj ili onaj način za ovo što nam se sada događa. Ignoriranje problema je opasna pojava u našem društvu. Pogledaj samo koliko hrane bacamo u smeće. U mojoj religiji, u Bibliji se može pročitati priča o Davidu i Golijatu. David je srušio Golijata koristeći samo pračku. Danas, mi nastupamo s pozicije Golijata i neki mali nebitni tip trči okolo, skriva se i mi ga ne možemo uhvatiti. Molim te objasni mi je li to moguće??? Sa cijelom tom modernom tehnologijom koju posjedujemo mi ne možemo naći ovog malog tipa! Ovo jednostavno mora stati. Mora stati zbog budućnosti ljudske rase. Dogodilo se nama ovdje da smo osjetili šta znači terorizam. Sutra se može dogoditi na nekom drugom mjestu, u drugoj zemlji. Cijeli svijet je trenutno zbunjen i počeli su se ponovno podizati kojekakvi “berlinski zidovi”. Da bi se to spriječilo jezik razuma mora prevladati. Moramo ponovno naučiti razgovarati jer mecima i bombama problemi se ne mogu rješavati. Najgore je kada čovjek izgubi dignitet. Zašto mi danas u ovako bogatoj zemlji kao što je SAD još uvijek imamo beskućnike i sirotinju? Imamo ih zato što su neki ljudi lijeni i ne žele raditi. Onda im mi fino damo nekoliko dolara i oni su sretni, a mi imamo taj lažni osjećaj da smo doista pomogli nekome. Zapravo je obrnuto. Nismo im pomogli već odmogli. Ako je čovjek zdrav onda može i raditi. Prati prozore, čistiti smeće i zaraditi si novac za život. Čovjek mora imati dignitet.

Zoran: Zašto vas nema malo više u američkim medijima?
Bo: Ja ću uskoro napraviti jedan projekt koji će se zvati “Bo govori”. Napravit ću to u formi DVD-a i jednostavno ću govoriti o ovim stvarima koje se danas događaju u svijetu. Bit će interesantno to napraviti.
Zoran: U ovom razgovoru doživljavam vas kao otvorenu knjigu na čijim koricama piše “moral” . Tko je zapravo osoba koja je razvila taj moralni pristup kod Bo vas?
Bo: Moja mati. I znaš kako je to učinila? Nikada nije koristila izraz “time out” (u našoj verziji to bi u ovom slučaju bilo nešto kao “idi u ćošak”, op. a.) kao što to danas neki mladi roditelji rade sa svojom djecom. Moja mati bi rekla “time out dok odem po šipku pa ti dam po guzici”. Ha-ha-ha!!! Tu sam ja dobio svoje prve lekcije iz morala. Kada majka umre izgubio si i najvažnijeg učitelja i najboljeg prijatelja.

Zoran: Koja je vaša poruka nekim novim mladim dječacima i djevojkama koji u ovome trenutku, u nekom podrumu ili garaži, vježbaju sviranje gitare i razmišljaju o tome da jednoga dana postanu velike zvijezde?
Bo: Neka vježbaju, ali neka budu originalni. Neka ne kopiraju. Neka dođu s nečim drugačijim. Neka budu svoji.

Nakon ovoga intervjua s Boom sjetio sam se jednog teksta, davno objavljenog u jednom muzičkom magazinu. Tekst je objašnjavao moguće vrijeme nakon nuklearnog globalnog rata - “…i onda će, najvjerojatnije, iz ruševina izaći tip s jednim zubom u glavi, uključit će gitaru u pojačalo i zapjevati – ‘It’s only rock n’roll but i like it…’”. Ne preostaje mi ništa drugo nego da poželim da taj krezo s gitarom u ruci bude netko s rock n’roll dušom i moralom poput Boovog.


Pričao
Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com

9. travnja 2005.

Copyright © 1996. - 2004. Internet MONITOR