Glazba - Internet MONITOR  


« povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Najbolje od Crne Gore
THE BOOKS OF KNJIGE: 'MOJA DOMOVINA'

"Problem je, u stvari, to što se oni boje da smo mi maloumni, a pojma nemaju koliko je maloumnika u Crnoj Gori... Drugi problem je taj što je Crna Gora, u suštini, sve ono što dolazi iz Beograda. Ono što se napravi ovđe nailazi na strašan otpor."

(Popajev interview za Omladinske grafite, 8. mart 1997.)

Svaki put kad u montenegrinskoj zemlji rock kritičar piše recenziju, zbog gabarita države postavlja se pitanje njegovog ličnog odnosa prema dotičnom autoru ili autorima. Tu iskrsavaju dva problema - prvi je taj što većinom znaš aktere, pa ti je bez veze pisati i dobro i loše, jer će to opet neko drugi protumačiti kako njemu odgovara i ubaciti ličnu notu, a drugi je činjenica da se u "maloj i napaćenoj rodnoj nam grudi" publikuje toliko malo albuma (naročito urbanih albuma) da ih na prste možeš izbrojati, pa je bez veze i to malo jada zakopavati. No, bilo kako bilo, moja opservacija prvog izdanja multimedijalne trupe The Books of Knjige, pod nazivom 'Moja domovina', naravno, neće biti lišena ličnog i samo ličnog, jer dotičnu gospodu poznajem još iz vremena kad su publikovali pismene zadatke Popajevog alter-ega Slavujka Radenovčića, u okviru tada kultnih podgoričkih Omladinskih grafita. Harizma Popaja, Zonja, Gorana i Gaja progresivno je rasla i kroz nevjerovatan radio serijal na Anteni M, pun jezičkih i logičkih kalambura, nevjerovatnih raspleta i još nevjerovatnijih zapleta. Prva verzija "samizdat" kasete Booksovaca sadržavala je demo-snimke rađene u šarolikoj, još neustaljenoj postavi cetinjskih dokonjaka i bila je odlična polazna osnova za ono što je uslijedilo nekoliko godina kasnije. A uslijedio je dobar album.

'Moja domovina', prvotno objavljen 2000. za Hi-Fi Centar, je i muzički i stihovno na intelektualnom nivou kojeg su postavili Booksovci sami sebi, u mrtvoj trci sa dva konkurenta - trupom Mozak eliminator i reperom Rade Rapidom. Raznolikošću, visprenošću i bogatstvom duha, što žaokom pecka depresivni optimizam Crnogoraca, 'Moja domovina' isplivava iz mutljaga udvorištva i čamotinje koja pokriva estradu i show business na brdovitom Balkanu. Podjednako intelektualizovani i populizovani, TBOK su pronašli ključ koji otvara bravu za obje ove, dijametralno različite populacije. Naime, konzument sklon ekvilibristikama duha i jezika, s lakoćom će pronaći sebe u britkim i otrovnim satira mozaicima (kakva je naslovna numera, recimo), kao i u antipoeziji 'Kao da cvijeće umije da pleše' tipa, dok će prosječan Severina - Magazin - Grašo uporabičar uživati u "zajebancijama koje ludaci valjaju po cijelom CD-u" (citat moga komšije). Dakle - i vuk tj. TBOK sit, i ovce tj. puk na broju. Svi zadovoljni.

Album tvori 27 različitih cjelina, od čega su 12 muzičke numere, a 15 skečevi-ulomci između pjesama, odvojeni fragmenti fantazmagoričnog sna o Crnoj Gori kao Arkadiji, Crnoj Gori kao galimatijasu patetike i banalnosti, Crnoj Gori kao Ozu u kome limeni roboti, strašila, prepadnuti lavovi, djevojčice i kučići složno žive. Možda se ponekom i učini suvišan i bespotreban ulomak u vidu kratkih pozorišnih formi, ali su upravo tim aktom The Booksovci satkali vanvremensko djelo - svjedočanstvo o prostoru između mora i Gostuna, na kraju milenijuma, prostoru plemenskog uređenja u vremenu cyber komunikacije.

Muzički gledano, 'Moja domovina' ima dvojaku sadržinu - u prvu grupu možemo ubrojati numere koje su "ozbiljno" odrađene, kao uspješna kombinacija free jazza i soul (sa sve duvačima) agresije, dok drugu grupu čine namjenske pjesme, u kojima se Popaj (prije svega - ujedno i jedini muzičar u trupi) poigravao stilovima i muzičkim rodovima (od country poskočica, preko narodnjačkih trilera, do bluesa i techna). 'Đaoli me znali' i 'Neka si pošla' su na tragu najfinijih agressiv-soul ostvarenja, a znalački korištena krnja duvačka sekcija (trube i saks) drži atmosferu (i ovih numera i cijelog albuma) pumpajući groove, koji Vam ne da da mirujete. 'Gumena pjesma' je vrsta muzičkog eksperimenta, a 'Still Got the Blues' (inače, pjesma s njihovog nastupa na Venecijanskom bijenalu) namjerno nevjerovatno iritantna pjesma, sa najgorim od svih falševa u svim muzikama svih zemalja svijeta (možda su jedino šabački 'Ništa, ali Logopedi' imali svog predstavnika u tom takmičenju) - solo lead gitaru svira izvjesni brkati gospodin Braco, čiji je prvi kontakt sa dotičnim instrumentom bio nekih pet minuta pred snimanje ove numere. Bracovom kataklizmičkom sviranju pridružuje se i Goranovo falširanje pri pjevanju, tako da je kompletni ugođaj zaista monumentalno neprijatan, a što je Booksovcima i bio cilj. Pored maloprijepomenute, postoji još jedna obrada na albumu - to je harmonikom i trubom modifikovani YU evrovizija standard 'Džuli' Danijela 'Laku Noć Montenegro' Popovića. Biser albuma, ipak, dvije su numere: 1) naslovna, u kojoj zarazno himnični pop refren dobija na težini kad se u igru uključi dječiji hor Zvjezdice (impresivno, nema što!!!), a čiji epilog skraćuju na državnim radio stanicama zbog nezgodnog pominjanja "plavih" organa i: 2) eksperimentalno remek-djelo 'Da je šćelo bit da bude moglo je bit', nevjerovatni amalgam Popajevog virtuoznog jazzy muziciranja na gitari, etno "oj-ha" popijevki i techno-rave agresije, a sve to neiscibreno limenim truba-saksofon heklerajom. Jedini "klasični" muzički broj na albumu je 'Sanjam da te znam', koja kao da je izašla ispod Perperovog šinjela i rad bi bio znati da li mi je pretpostavka tačna i da li je Popaj ovu numeru namijenio svom sijamsko-blizanačkom bendu, a onda ipak promijenio mišljenje i ubacio je na 'Domovinu' (kad već pominjem Perper, da naglasim da je Popaj napokon dobio prostora da pokaže koliko je dobar gitarista, a što se u opusu Perpera ne može zamijetiti).


Naravno da sve nije tako blistavo kao što izgleda i da bi se (muzički gledano) opravdano mogle postaviti male zamjerke vezane za produkciju, čistoću zvuka i katkad nejasnost vokala, no, u zemlji u kojoj je i snimanje rendgenom uspjeh - snimanje albuma je povezano sa metafizikom i čovjeku nepojmljivim stvarima o kojima piše 'Treće oko'. Stoga, prekrijmo te zamjerke koprenom hrišćanskog milosrđa. Tekstualno gledano, opseg tema je, iako raznolik, usredsrijeđen oko najmanjeg zajedničkog sadržaoca - očuvanja mentalnog zdravlja i mentalne čistoće u smutnim vremenima. Booksovci tuku, biju, ujedaju, a sve ne dozvoljavajući da Vam i jednog trenutka spadne osmijeh sa usana. 'A kad se Vlasi dosjete, prošlo vrijeme posjete. Te sijalice se selektivno pale. A Booksovci su pokušali da budu prekidači u električnom kolu naše kolektivne amnezije.

Album je, recimo i to, pripreman u zgradi RTCG u septembru 1998. godine, za dan i po, tajno, tako da, po TBOK, "ovi ni danas ne znaju za to". Vokale, duvačku sekciju, klavijature itd. su nasnimavali u legendarnom studiju Boba Stanišića, a "fantastičnoj četvorci" je u realizaciji albuma pomogla udružena armada crnogorskih rock (i nekih) drugih muzičara - Nikola je perperovski široko obojio 'Sanjam da te znam' i 'Kao da cvijeće umije da pleše' (ova pjesma me vazda vrati u djetinjstvo i u Andersenovu bajku 'Cvijeće male Ide', sa istom tematikom); Ženja je "kajbojski" otpjevao dvije ode konju Smokiju; Pop, Jestro i Buba (ex Glembajevi) su odradili liše gitara kompletan svirački posao; vojni muzičari Vlado i Pirke, kao duvačka sekcija, dali su osnovni aranžmanski pečat; Šule Jovović, klavir; mr Igor Perazić, violončelo; Marija Raičković, flauta; Mišo Ražnatović, harmonika; Kristina Hadži Dinić, violina, kao i pomenuti Braco i Zvjezdice neraskidiv su dio opšteg 'Moja domovina' ugođaja. Album prati atraktivan booklet sa tekstovima, zahvalnicama i duhovitim opaskama, a uz izvanrednu c/b fotografiju bezbrižnog Cetinja ljeti Krsta Đuričića, i unutrašnji kolaž koji, pored njih četvorice, sadrži i uzročno-posljedični puzzle naših rovitih života, od Armstronga na Mjesecu, preko šest šefova SFRJ republika na negdašnjem putujućem karavanu, konferencije na Jalti, Tita u mercedesu, do neidentifikovane gomile crnaca radnika-samoupravljača.

"Nijesmo nikad pristajali na kompromise. Nijesmo nikad bili poltroni i nijesmo imali tabua. Mi smo ljudima zanimljivi, jer govorimo uvijek ono što mislimo. Da ne govorimo, ne bi bili zanimljivi. Ali, ono što govorimo, ne dozvoljavamo da budemo cenzurisani. Cenzura je smrt umjetnosti."

(Popajev inteview za bARS, 1. novembar 1999.)


Željko Milović
z.milovic@cg.yu

25. ožujka 2003.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR
 
 
Online
Pred promociju albuma

Sa predstavljanja bendovog spota

Intervjuić

Perper

Rade Rapido

Bojan Mijović i Mladen Kovačević

Vladimir Maraš i Bend

Alo Šomi!

Ružin Trn

Rambo Amadeus

Rock u Crnoj Gori