Glazba - Internet MONITOR  


« povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  RIP Layne Staley
So I made a big mistake
"Bit ću ovdje jebeno dugo. Bojim se smrti, osobito smrti od vlastite ruke," govorio je Layne Staley kao što je i govorio da je okršaj sa heroinom nadvladao, ali pritisak je bio mnogo veći nego li je itko mogao uopće naslučivati, a ni sam Staley očito nije bio svjestan toga. Bez obzira koji je uzrok smrti, a sasvim je sigurno da je to heroin, izgubili smo još jednu osebujnu ličnost koja je bila nešto više od obične ličnosti, odnosno, od samo obične rock zvijezde u lovu na slavu i novac.


"Down in a hole and I don't know if I can be saved, see my heart I decorate it like a grave"

Grunge, kao pojam i izraz toliko ižvakan u svakojakim kontekstima nikada nepronalazeći točno određenu definiciju svoje egzistencije, obilježavao je jedan val alternativnog rocka koji je početkom devedesetih lokacijski uglavnom dolazio iz Seattlea što je bilo i jedino što je sve te bendove povezivalo i pohranjivalo u jednu te istu šaroliku medijsku ladicu. Glazbeno gledano niti jedan od mnogobrojnih bendova međusobno nije imao gotovo ništa zajedničkog u svojim korijenima koje su proširivali i davali im neke nove finese, te svojim originalnim interpretacijama odmicali se od standardnih granica određenog zvuka. U svakom slučaju imali smo izuzetno dobre i kvalitetne bendove kao što su Nirvana, koji su taj val prvi doveli


"Ain't found a way to kill me yet, eyes burn with stinging sweat, seems every path leads me to nowhere"

do komercijalnog zenita zahvaljujući Mudhoney koji su općenito prvi probili led svemu tome i nažalost ostali manje zamijećeni, zatim Soundgarden te Pearl Jam koje još imamo uz nešto manje prihvaćene Stone Temple Pilots koji su u isto to vrijeme također stupili na scenu, ali nisu bili iz Seattlea, već iz Los Angelesa. I Alice In Chains su bili tu negdje, uvijek u blizini, ali zatomljivani od strane velike trojke. "Kako je nastajala sve veća fama oko Nirvane, Pearl Jam i Soundgarden, nas se više nije toliko ni spominjalo. Svi ti bendovi snimli su albume otprilike u isto vrijeme, a mi nismo snimili ništa u dvije godine. Mislim da nas to ne dira nešto previše. Drago mi je da nismo bili zajedno s njima, jer mi nismo oni," rekao je jednom prilikom Staley na popularnorst i položaj grupe na sceni. No, usprkos svemu tome i Alice In Chains itekako su obilježeni kao jedan od onih grunge bendova kojih ima mnogo više od onog što je populističkom društvu ponuđeno na globalnoj razini od strane medija.


"In the darkest hole you'd be well advised not to plan my funeral before the body dies"

Sve je počelo prije petnaest godina na jednoj zabavi u Seatleu na kojoj su se našli Layne Staley i Jerry Cantrell i odlučili osnovati bend. Poznanstva su se počela upotrebljavati u formiranju benda, pa je Cantrell pozvao Mike Starra da svira bas, a čija je sestra tada bila u vezi sa Sean Kinneyom koji je također dobio pozivnicu za sviranje u bendu koji se prvotno zvao Alice 'N' Chains, pa Damond Lie, da bi se na kraju pak zvao i ostao Alice In Chains. Nakon par svirki dečki dobivaju brojne ponude diskografskih kuća i uskoro potpisuju za Columbia Records. Nakon dva uspješna albuma i dva EP-a, koji su bili uspješni najavljači za te albume, zbog problema s drogom Mike Starr napušta bend, a zamjenjuje ga Mike Inez, inače basist Ozzy Osbournea. Nakon 'Jar Of Flies' EP-a Staley zajedno s Mike McCreadyjem iz Pearl Jam, Barretom Martinon i Johnom Bakerom Saundersom održava par koncerata s bendom The Gacy Bunch kojem netom kasnije mijenjaju ime u Mad Season, te objavljuju album 'Above'. Nitko nije ni slutio da će samozvani album Alice In Chains iz 1996. godine, koji se prvotno zvao 'Tripod', biti njihov posljednji studijski album, ali, eto, nažalost bio je i ostao. Zbog raznoraznih problema, a ponajviše onih s ovisnošću o drogama, Staley je odbijao, odnosno, nije bio sposban održavati koncerte i druge obaveze koje su ga vezale uz bend. Godine su prolazile, o Staleyju nije bilo ni riječi spomena, a konačni raspad benda nikada se nije proglasio od posljednjeg albuma i to onog za MTV Unplugged.


"So i made a big mistake try to see it once my way, am I wrong? Have I run too far to get home, have I gone?"

Alice In Chains odlikovali su se svojim metalom kao osnovnim, to jest, temeljnim polazištem, a malo prilagođeniji i hard rockerski zvuk nalijepljen na sve to davao im je jednu drugu dimenziju i osobnost, pogotovo sa Staleyjom kao glavnim vokalom. Jednostavnost i melodičnost, grubost i žestina instrumentalizma privlačio je i privlači mnoge poput kakvog virusa, a čist i karizmatični, pomalo mračni i bolni vokal, kao i vokalne izvedbe iskrenih i otvorenih pjesama dirnule su tadašnju generaciju kao prst u oko, a neki su pronalazili i svoj spas u svemu tome, pa nije uopće krivo reći da su Alice In Chains bili jedan od onih bendova devedesetih koje svijet nikada neće zaboraviti. Nažalost, takvih bendova je danas sve manje i manje. Možda nisu u rangu sa Nirvanom ili jednim Pearl Jam ili Soundgarden što se tiče komercijalnosti, ali su dovoljno važni da budu u njihovoj neposrednoj blizini na sceni i u spomenu na tu eru zbog svoje glazbe, ali isto tako i po Staleyovim osobnim individualnim tekstovima koji su ipak bili nešto više od običnih pjesama - kratki, dinamični, jednostavni stihovi koji su puni pregršt dubokoumnih filozofijskih izjava iz svakodnevnog života jednog običnog čovjeka. Nesuđeni osvajači prestižnog Grammyja, mnogo puta nominirani, bili su ipak nešto više od benda, bili su sasvim obični ljudi kojima je bend i sama glazba bio dio osnovnog življena, a ne neki mukotrpni posao ili nešto slično. Danas na sceni Alice In Chains su uzori mnogim bendovima i njihovi najdosljedniji sljedbenici su Godsmack, ali ipak najkvalitetniji možda je bio i ostat će Travis Meeks iz Days Of The New.


"Don't need a gun pointed at me, no need to run the killer is me"

Sve je stalo. Sve se raspršilo. Inez je nakratko udružio snage sa Slashom iz bivših Guns 'N' Roses za debi 'It's Five O'clock Somewhere' njegove grupe Snakepit koja je morala promijeniti svoje ime u Slash's Snakepit jer je u Kaliforniji već postojao jedan bend takvog imena. Jedan od stotinu najboljih svjetskih gitarista po uvaženom časopisu Guitar World, Jerry Cantrell okušao se malo i u filmu, ali je nastavio raditi glazbu, objavivši solo album 'Boggy Depot' u suradnji sa članovima Alice In Chains - Mikeom Inezom i Seanom Kinneywm koji su pak u još jednom drugom bendu - Spys4Darwin. Originalni Alice In Chains basist Mike Starr osnovao je također bend - Sun Red Sun. Za svo to vrijeme Layne Staleyju nije bilo traga. Do danas. Završilo je kako je moralo (a možda i nije moralo) završiti, odnosno onako kako se i pretpostavljalo da će na kraju krajeva završiti. U svakom slučaju ostali smo bez još jednog nadasve talentiranog čovjeka, koji je, osim što je bio glazbenik, bio i pjesnik i fotograf, a svojom je pojavom bio važna karika u životu mnogih ljudi diljem svijeta. Njegova smrt neće i ne može izbrisati ono što je učinio i ono što nam je dao. "Nikada nisam planirao ništa u svom životu," rekao je jednom davno Staley. "Sranja se jednostavno događaju."

Mario Marušić
marusic@monitor.hr

27. travnja 2002.

Copyright © 1996. - 2000. Internet MONITOR
 
 
Postava:
Layne Staley: vokal
Jerry Cantrell: gitara
Sean Kinney: bubnjevi
Mike Inez: bas
Mike Starr: bas (do 1993.)

Diskografija:
'We Die Young EP', 1990.
'Facelift', 1990.
'Sap EP', 1992.
'Dirt', 1992.
'Jar Of Flies EP', 1994.
'Jar Of Flies/Sap EP's', 1994.
'Alice In Chains', 1995.
'Unplugged', 1996.
'Nothing Safe', 1999.
'Music Bank', 1999.
'Live', 2000.
'Greatest Hits', 2001.

VHS/DVD:
'Live Facelift', 1991.
'The Nona Tapes', 1995,
'Unplugged', 1996.
'Unplugged: DVD Special Edition', 1999.
'Music Bank: The Videos', 1999.

Online
aliceinchains.net
aliceinchains.com
aliceinchains.co.uk
jarofflies.com
Miketest
Allice in Chains
Još o Alice in Chains